Zapisi jednog zavodnika

Sinoć dok se mjesec prosipo u zlatu i gladio vrbe vrhom nježnog traka, stajao sam tiho pod prozorom tvojim dobro skriven usred nijemog mraka. Nagnule se zvijezde sa visina ne bil’ čule dal’ću nešto reći, htio jesam, al sa usna nijemih riječi nisu znale, nisu htjele teći. Znam, ostavih te, naglo i bez riječi a i danas ne znam neki razlog prosti, nek ti mjesec, zlatne zvijezde, zora šapnu tihu, malu riječ, oprosti.

Katkada osjetim,
kako u tisini mojih zjenica
jos odjekujes koracima
i s ovim zelenim ocima
posljednom nadom lovim tvoje obrise.
Naucen kako si odjednom nestala,
pokazujem im u svojim prstima
noc u kojoj si me zadnji puta mirisala.
Neka ti ne bude tesko,
makar varkom
posljednji puta zatitraj u njima,
pa se onda blago utopli u sjecanju
i iscezlim dodirima
kao grana breze
u moje krhko pamcenje utoni.
Ispuni me prazninom. . .
Ako me tad na ljubav podsjetis
nemoj se na plac pozivati,
mogao bih pomisliti kako donosis poljupce,
a ti ustvari,
ostacima osmjeha palis moje srce.
Nije uzalud moja ljubavi sto smo postojali,
ne moze biti zaboravljeno nase vrijeme,
imamo citav niz razloga u svojoj dusi
zbog kojih nam vjetar porucuje zasto susti lisce.
Imamo bezbrojne nacine koje nismo upotrijebili
i zbog kojih sada u daljini stojimo.
Moras kad cujes strah ili osjetis nemir,
dozvoliti da me nema, da sam ugasen.
Dopusti mi nestati, kao sto si ti nestala,
reci da sam umro, kao sto se umire iznenada,
nemoj uzdah maramicom prekriti,
vec ostatke osmjeha zadrzi
i pritaji se s njima na svom licu.