hodam kroz zidove

zazvoni mi juće zvono na vratima, ja otvorim, a na vratima jedan mnogo lijep čovjek..o čovječe, mnogo si lijep, divno mirišeš, imaš lijepo odijelo, veliki moćan Ud i tek tada pomislim, da nisam otvorio vrata, nego da se gledam u ogledalu, samoga sebe. ipak taj lijep čovjek bijah još jedan ja..svašta mi proleti glavom, jel on moj klon, jel svemirac što krade lijepa tjela zemljanina, jel putnik kroz vrijeme, jel prikaza, utvara, moram to saznati.. zalupim mu vrata pred nosom, s obrazloženjem da je on samo prikaza i nek odjebe od moje kuće..slika i prilika mene samog, polako napusti moju kuću, a ja se maskiram u NIk Praskatona i počnem ga slijediti..on kao da je to shvatio i samo je hodao, hodao i hodao, mnogo je hodao, a ja sam ga slijedio, mnogo slijedio. nijednom se nije osvrnuo, a ljudi su u čudu gledali dva mene i to dva lijepa mene..neki su mi bacali cvijeće i novac, a neki nisu bili doma..uto moj dvojNIK dođe do jednog velikog bureta, otvori vrata i uđe u to bure.. samo sam čuo neke svemirske riječi, nešto kao gluu, gluu, gluu, srk, srk, srk i onda muk..odjednom nestade bureta, moje prikaze i ostadoh opet sam, mnogo lijep sam..dali je to bio san izazvan alkoholnim parama, ili nešto drugo, nešto treće, plod nekih čudesa, čitajte u slijedećem broju Glasa Koncila. a do toga nekoliko čarobnih riječi, hikk, hikk, ode mi dvojNIK..opet sam najljepši na svijetu, idem s čekićem pred ogledalo, nek se usudi kazat drugačije.. I ovo ne pokušavajte kod kuće. šta ako otkrijete, da se ne vidite u ogledalu.? radim ručak, dali da poham, teletinu, svinjetinu, kokošetinu, pasetinu, mačketinu, kozetinu, ljudetinu, svaki prijedlog je van pameti, ali ga prihvaćam, u slijedećem nastavku.

jebate
ja se kladim u svoje napuklo ogledalo da si ti ovdje najnormalniji lik

Đuro, hvala, konačno da netko to primjeti. ali sisa ne ma, pa nema..

Pusa

buga, a sise..?