under construction

„Dobiti posao roditelja, najlakši je posao na svijetu“
– istreše flyngpicket jednoga dana iz baglama,
baš kako Sai Baba materijaliziraše pepeo iz rukava.
(rima štima)

„Ma što li to nadrobiše, crni flajingpiketče, pa od toga težeg i odgovornijeg posla nema na kugli zemaljskoj, a more bit ni na ravnoj ploči*- povikaše ovi što ga čuše.

*ravna ploča - u našem narodu poznatija kao tabula rasa –svaka sličnost između štovatelja ideje tabule i doslovnog značenja sasvim slučajna, pa ak ta opcija pobijedi na izborima, kugla zemaljska šaptom past' će, al' samo nek' je političke korektnosti, pa ih zasad spomenuše u obje geometrijske pojavnosti.

„Eh“-uzdiše duboko flyngpicket, dok mu samo na trenutak misli odlutaše u brojanje plućnih trzaja, jer ne mogaše izdah linearno stanjat, što pak, izrodiše ideju koja se instant stopi s ehom od onomadne - sutra ću prestat pušit, sutra ću prestat pušit, sutra ću prestat pušit... (tu sad trotočje neko zbog doživljaja eha i dramaturškog dojma, dočim iza zagrade ide prava točka koja označava da je vakat za prestat pisat o sebi u trećem licu, pogotovo čaaaaak (dugo a) i kad ga vokativom omekšaš s par prstohvata aorista pride)

.
Prava točka
A kažu da je najteže počet zapiš.
Pih. Najteže je zapišat do kraja. Al o tom nek' urolozi sude.
A sad, potpuno neočekivano:

Prava Prava točka
_ _ .

Štovatelji g.Morsea jako dobro znaju da je crta crta točka u prijevodu slovo „G“
Koga to asocira na Točku G, govno mu pod nos, protiv uroka i protiv corone, a ako mu ne danfa pod nosom onda je za coronu usran.

Tadaa
.
„Ma šta galamite, rekao sam DOBIT posao, a o samom poslu, otom-potom.“

Za roditelja ne postoji škola. Ne postoji točna ljestvica spremnosti kojom se može ocijenit aplikanta. Ne postoji neki usustavljeni način evaluacije kandidata. Ma zapravo, ne postoji ni natječaj. Ne postoje ograničenja. Ne postoji pravo na povrat. Ne postoji pravo na otkaz. Ne postoji mogućnost zamjene. Ne postoje norme. Ne postoje precizne tablice za ocjenjivanje učinkovitosti jer, vratimo se na početak, ne postoji točna ljestvica ni učinkovitosti ni spremnosti u realnom vremenu.
#=0
Svi alati za evaluaciju, korisni su tek s protekom značajnijeg vremenskog perioda. A u slučaju slabijeg ishoda, možemo samo spominjat babu s kolačima ili vodu ispod mosta. Najbolje zusammen, pa zamislit babu kako s košarom kolača plovi na splavi, rijekom nekud u maglu. Smiješane, najlakše se piju (ova mi ka' u Njegoša)
Sve što je potrebno je par zdravih reproduktivnih organa. And let the games begin.

Za pretpostavit je da ako znaš ovo čitat, znaš i kako nastaje beba. Dakle, o tom ovdje nije potom, nego o tom nećemo. (Ugodan osjećaj treće lice zamijenit pluralom, bar natreen)

Otom - potom
Činjenica je da roditelj svome potomku želi sve naj – naj. I srcem i dušom i onim što ga vlastiti roditelji naučiše dobro, a bogami i onim što ga naučiše loše. Htjeli-nehtjeli. Grah kad pada ide rifuzno, zato kanda digod ispada konfuzno. (rima štima i dalje, možemo u zaplet, dosadi ovaj uvod okolokole, deder malo okološtoka)

Š(to)kola
Kakva sad škola tute?
Pa škola za roditelje!
Učimo mi tu školu u hodu, baš kao što djeca naša uče bit djeca. Ili ih trebamo učit kako da budu ljudi? Odrasli.
Ništa teorija, odmah praksa. Brčko-Banović udarnički, dan po dan. Nitko nije lud da pita veću lopatu, pa nismo Sirotanovići. Dobili smo naše slatke male tabule rase. Rode se bez tereta iskustva, čisti osjećaj. Nepatvoren. Nezatrovan.
Divno. Izazovno. Odgovorno. Nema majci pigmalionsko dlijeto u krivo postavit. Samo naj – naj. I ide to bez problema više - manje svima. I olakšanje nam u avansu: Ak smo šta fulali, readresirali svoje vlastitite nedosanjane sanje na njih, skresali im potencijale, preselili kakva psiho-sranja u petoj inkarnaciji, svijetla obraza im možemo reć: djeco #kovasjebe, ravnajte se sami i oprostite nama sranja naša, baš kako i mi opraštamo vjerovnicima našim. I nama ih dadoše, sjebalo nam doše. (dislclaimer 1: tekst #nijezasvakog; disclaimer 2: kad aorist veže, rima ide teže; disclaimer 3: jebiga)
Avaj. Sad bi bila nužna Razr-ada

Razrovana ada

Svaki izazov pred kojim se nađemo u slikanju te naše tabule rase, prebrikamo ljubavlju koju lopatama, od kojih bi i Sirotanović drhato od sreće, baš poput novoizabranog predsjednika neke općine prije svog prvog mita, čupamo iz bunara ljubavi za naše čedo. Ima se. Može se. Dura se. Živi se. Djeca rastu, usvajaju, tabula rasa je svakim danom sve šaranija. Na njoj najveći potpisi mame i tate. Ima još potpisa, al ovi su najveći.
Sve kako treba.

E, ide sad jedna digresija. Jer, šta je zapiš bez zapišavanja okolo?
Tuta
Taj bunar ljubavi nastao je točno na mjestu gdje su naši roditelji nalijevali iz svog bunara. Davali, baš kako i ja sada dajem svojoj djeci, najbolje od sebe. A šta je ispod tog bunara? Čega ima ispod dna? Jesu li tamo zakopane kosti naših zamjeranja? Jel' tamo groblje svih neprožvakanih osjećaja zakinutosti, oštećenosti, nedovoljnosti? Jel' to adresa na kojoj stanuje g.“Nemam Sad Vremena Za To“? Jel' tamo zakopano nerazumijevanje razlike očekivanog i dobivenog? Jel' tamo zakopan onaj mladi ja iz vremena kad je mislio da kuži svijet a nije još skužio ni sebe?
I što sad kad ti postaneš roditelj svom roditelju, kad ti roditelj postane vlastito dijete sa posebnim potrebama, kad znaš da je današnji dan u kojem najvećim hamperima čupaš iz bunara ljubavi da ti bar mrvicu olakša teret koji stoički nosiš, a svjestan si da te sutra čeka još teži dan? Što sad kad iz svog bunara čupaš kao da sutra ne postoji, kad je potražnja u peaku a priliv u deficitu?. I što kad se uvrne dan da si hamperom potkačio sa samoga dna i dohvatio malo onih kostiju što si ih zakopao?

Ništa
Malo se izvičeš u neku rupu i duraš dalje.

sjajan tekst i duboke misli.

menščini da naprosto postoji period života u kojem se daje, stvara, trsi, grči.
i da traje podugo taj period, svima.
ono što se kaže- "it's hard".

i da je, kao što si ti napisao u zadnjoj rečenici, upravo to: naći mehanizme koji olakšaju; u postojanosti i nečem stoičkom što ipak treba imati da se čovjek sa životom kakav jest nosi...
i u svemu tome, ako je moguće, izbjeći zamku u koju mnogi upadaju: pogrbljena sjebana poza Žrtve Svega I Svih.

e sad, kad bi se uz to od sutra doista prestalo pušiti (ne znam savjet), i slične tako neke sitnice- to bi zaista bio trijumf bez greške. stremimo i tome. :)

no, tvoj tekst odiše zrelošću i sviješću koju je čast čitati.

mislim da bez daljnjeg treba- raditi na mišićju, ne očekujući olakšanja.
gdje popusti jedno, dođe drugo i čovjek je u produktivnim godinama jednostavno opterećen.
čak i kad terete beskrajno voli ili im je vojnički odan- zna prištekati u nekoj tetivi, znamo biti umorni, znamo trebati rupu u koju se izvičemo.
sve si tako dobro opisao.

osnaživati sebe, inteligencija je adaptacija svim uvjetima koji se nađu, izazove uključujući.
praktične, izvedbene ali i emotivne izazove.
i nekako uvijek ispadne da se može- to je dobra vijest.

kad me malo preplavi onda maštam o bijegu na more ili u ćaćinu pripizdinu.
priroda regenerira i nudi odgovore na pitanja.

istovremeno, daje nam mogućnost da i sebe doživimo kao:
1. dio ciklusa rađanja i umiranja
2. kao nebitne male pizde ispod golemog zvjezdanog neba

vratiš se zdrav i bistre svijesti, svjestan

Ma svaki čovjek sebi udari drill autogenog treninga. Zna si mjeru i zna si potrebu.
Ovo je misao koja te spopadne u jednomitnoj pauzi kružnog autogenog :)

točno tako.
zato ja volim one svoje pauze motikom.
ništa tako dobro ne izravna kičmu kao teret
ma kako god paradoksalno zvučalo

hvala na bratskom dijeljenju.
divno je prijalo čitati.
tu smo negdje mnogi slični i bliski- prija.

samo posijano tute, pa nikne iz ovoga stablo i od tog stabla grana i od te grabe netko napravi frulu, čut će se pjesma:
duraj dalje, ko te jebe
žvači kosti, dok je vrijeme
:)

imala sam (imam) sreću u nesreći da me okružuju krajnosti
jedna prijateljica imala stroge roditelje- druga nije imala roditelje, pa je željela roditeljsku strogoću, jedna ima troje djece, druga ne može biti mama i njoj je posao roditelja nedostižan pa je velika teta djeci od one prve..
Jednoj roditelji sve daju, drugu roditelji muzu koliko mogu..
Uz njihovo (i moje): ne znaš ti kako je meni, aj da se zamijenimo
i kad podvučeš crtu, lijepo je imati i komplicirane roditelje i djecu
i život se kotura

(kako imam puno zemlje, svojevremeno sam napravila financijski plan za radnu terapiju- fizičkim radom na poljoprivredi- u prijevodu: motikom i znojem do zdravog života. Vrlo izvedivo, osim što je za tako nešto potrebno zaposliti i medicinsko osoblje, prvenstvo psihologa, fizijatra i bla..)

Umjesto komentara ću na osebujni tekst dodati jednu pjesmu koja možda ocrtava dio misli iz sadržaja, a ako ne onda je barem danas dan dužih čitanja sa spoznajom.

nadovezuje se ovo na onaj zapis o kvalificiranosti za roditeljstvo od prije desetak ljeta :)
dober

Vjernici i vjerolomnici

Ili se tu neko nevažan rodio il je neko
Važan umro.
Kuće niz uzbrdicu malo.
Ko plačne oči prozori kosi
tužno tišinom toče odahnuće
i od tog kao da ovaj blatni pakao jenjava.

Je li to uz rođene još jednoga našeg?
Ne znam to,
niti znam ćud ovdašnjih pasa.

(Kod mene znam ih – svi su lajadžije
sa psećom snagom za pobjeglim,
ma kim)

A tu je tišina
ko da nema pasa,
kao da se ovog trena
sije nevidljivo sjeme
iz kojeg će nići šuma čarobnih štapića;
ili možda kvrgave kruške karmine čine
crknutim psima



ili suhim jablanima
ili onom promrzlom golubu
koji je juče dugo umirao
klonuo na cesti.
(I neko prijeđe: Neka crkne, reče,
mršavo ptiče nije za jesti).

Vidim:
vjernici i vjerolomnici sviraju na istoj fruli
podlog pastira
koji je ovnu branitelju odbio rog
da ga učini krotkim.

Krilaju spjevovi suncu iz sjenke suncobrana.
Jedna se točka vrti oko sebe –
htjela bi se metamorfozirati.

Nebo bi palo srušeno tišinom
da se jablani ne ukočiše.

Ni šuma nema.
Prije će biti da se neko nevažan rodio...

Tiho je kao da će popci propjevati
u svjetlu vjernika i vjerolomnik

♣

:-)

Izvin'te
neprijatelj malo zanovijeta
nije baražna vatra, al je snajper majkumu
k'o da ne zna da je petak
ili zna đubre, pa baš zato

Ilija, dobri ti vjerolomnici :)

Jest Pero, vazda neka Nadoveza

jbt, di su oni sretni dani kad se višak pare otpuštao maliganima u kafanski dim?
ili ševom, ili padobranom, ili nekim običnim gasom do daske?
kad je Sizif Sirotanović pitao za veću kuglu

koja je to palatalizacija kad "sretni prelazi u sjetni"
R u J

Rujanski blues

što bi rekla mmmka, kad je kiša, blato je

:)

A -C-D-Eb-E

blues rif

Vala pročitala, a dobrano i suglasna, kao ex roditelj! Najbolje je u toj ulozi kaj učiš kako ne bit kao tvoj roditelj (uglavnom) jer si tada bio dijete a danas kad si roditelj ne znaš bit dijete! I u tom trudu i muci (i nauci i radosti) prođe dvajstpet godina (i tvojih a ne samo djece) i taman kad naučiš bit roditelj shvatiš da to više nikom ne treba? Jer je npr tvoja doktorica znanosti sve što si joj dao, popljuvala i ona kreće... Ispočetka! Se razne, bolje... Do zajeba koje ti otkrije tek vlastito dijete. Poanta je: kad si dijete nisi roditelj, kad si roditelj nisi dijete! Show must go one!

valjda show must go on, a ne "show must go one"
:)))))
omg

Hm.. posao roditelja ne dobiješ, sam si ga natovariš.
Pa kom opanci, a kom odbojci..
Da smo samo razuma bića, ne bi si to tovarili, bar oni razumniji od prosječno razumnih.

Roditeljstvo je dar bez obzira na sve muke

Dovla, tu sam malo dotaknuo roditeljstvo 2.0.
Ne ono Basic

Ane, obzirom da nismo besmrtni, roditeljstvo je preduvjet produžetka vrste.
Moglo nas je zakačit ono krabino, da se samo istovarimo na nekoj pješčanoj plaži, pa se djeco snalazite.
Mi muški smo čak opremljeni za tu disciplinu inače ne bi imali 40mil potencijalnih “kraba” u jednom izbačaju :)

Sara, dokle god dijete roditelji spočitava zajebe, samo je to: dijete.
Makar imao i svoje vlastito.
Kad spočitavanja prestanu, presteje i djetinjstvo.
O tom ovaj zapis govori

Ma ubrao sam sve..

Flyng..
Zato sam i napisala, da smo samo razumni..
Uostalom, što više vremena živim, upitna mi je svrha produživanja vrste.

Llap

Više me je usrećivalo i ispunjavalo njegovateljstvo, nego roditeljstvo.

pa misija je ispunjena. vrsta produžena. kuknjava samo zato jer živimo predugo. što će za milijun godina biti prilično irelevantno.

želim nam svima dobre rupe za vikanje. :)

Pa onda rupe za utjehu.
Rupe za relaksaciju.
Za ševu. Za iscijeljivanje. Za razonodu.
Pa onda karakterne rupe. Proračunske. Spoznajne.
Za napredne, rupe za crvotočinu.
Za umjetnike, trokutaste rupe i glittering rupe.

Toliko se osigurat rupama, da problemi nemaju nikakvu šansu.
Ementalerom protiv Mašine.
Deusrupus ex Machina

Better Call Saul.. zaboravio si rupe u zakonu