Svitci s asfalta

Foto: Javier Fergo

Idu dani, tjedni, mjeseci, pretvore se u godine… krize, recesije, pandemija, sukobi, ratovi, korupcija, nepotizam, klijentelizam, emigracije, imigracije, lijevi, desni, centar, lijevicentar, desnicentar, nogometna reprezentacija, vakseri, antivakseri, izolacija, samoizolacija, femicid, demokracija, emancipacija, inflacija, …… ja sam se nekako posljednje dvije godine u svom umu odmaknula od svega toga, vijesti, crnila, prognoza, senzacionalizma, paničara, onih koji mi nameću svoja shvaćanja – u stanovitu samoizolaciju u umu i srcu. Neki oblik eskapizma? Možda. Osjećala sam da uronjenost u sveopću depresiju kolektivne svijesti osiromašuje moj život i ne pridonosi baš ničemu. Odmak mi je donio mir, ali i žudnju. Žudnju za istinskom ljudskom povezanošću. Ne mislim na romantičnu ljubav, već smislenu, autentičnu duboku komunikaciju. Svakodnevne teme, razgovori u prolazu, sve to obogaćuje život, slažem se. Ali nije mi dovoljno. Također nastojim ne upasti ni u zamku toksične pozitivnosti - nijekanju takozvanih negativnih emocija i događaja. Svjesna sam ih i prihvaćam, ali nastojim ne živjeti u njima.

I tako, javi mi prijateljica da mi poklanja NLP ciklus radionica „Škola sreće“. Došlo mi je to u pravom trenutku. Mislim si, ako ništa drugo, upoznat ću neke nove pozitivne ljude. Sigurno su takvi, čim žele naučiti biti sretni. Zapravo, nevjerojatno je da moramo učiti biti sretni, ne bi li to trebalo biti naše prirodno stanje. Nekako sumnjam da nas je Bog (Svemir, Stvoritelj, Izvor, u što god vjerovali) stvorio da patimo, budemo siromašni, zlostavljani…

Otišla sam na prvu radionicu, po pljusku koji je padao neprekidno cijeli dan. Nakon napornog radnog tjedna. U raspoloženju koje je bilo sve samo ne sretno. Tamo, u ugodnoj prostoriji, još 4 žene srednjih godina. Čovjek bi rekao da samo žene nisu (sasvim) sretne. I u to sumnjam. Prvo pitanje: što je sreća? Trebalo mi je minutu-dvije da uopće počnem uobličavati u riječi nejasne misli iz pozadine mozga. Tih 90 minuta provele smo u otvorenim razgovorima, tumačeći više sebi nego drugima što mislimo i osjećamo. Upravo ono što mi je nedostajalo. Na kraju dana osjećala sam se dobro. Čini mi se da je to dobar znak za moju školicu.

Kako se sreću može naučiti ?

Bab....po nekada je dovoljno negdje ..ma gdje i od koga to bilo...dobiti smjernice da ono što vec manje više svi znamo...znamo i pravilno usmjeriti jer..badava znanje o bilo čemu ako nije korišteno na pravilan način.Moguće je tim znanjem napraviti i puno štete i sebi i drugima.Dakle ..osobno podržavam ovakve školice.:-))

Zudnja, pa korak i do toksicne povezanosti..

Bok Babs :)

Djuro, mozda da naucimo ponesto o sebi kako biti sretni?

Sreća mi nije neki cilj...samo mir....možda sam ja sretan čovijek..samo mi je to teško prepoznati...

Da, slažem se, sreća je trajno stanje duha. No ukoliko se ne osjećaš sretnim, onda je cilj.

p.s. dobila sam poruka u inbox, pusti to , to su gluposti, tlapnje, ne uči se, ne postiže se tako.. ako pitam jesi li sretan, mnogi nisu ili ne znaju. Zašto nisu ako znaju? Kako će znati ako ne tragaju...

Zgodno je kako razlicito definiramo srecu.. Vjerojatno je tako I s ostalim stanjima duha i tijela
Sreca, za mene je trenutak, potaknut necim konkretnim kao trigger
Zadovoljstvo je puno, puno vise od srece, zbroj svega i nicega odredenog, ali good feeling na duge staze