Nekomu...negdje...

Večeras... sanjat ćemo kako može biti lijepo slušati pjev vjetra...
s pogledom u pogledu jedno u drugom, kao u ogledalu.
Večeras ćemo sanjati nas dvoje...
I možda nakratko biti sretni u snovima
 gdje živimo oboje...
daleko od istine....

Uskličnik!
Uskličnik uskličnik!!
-A ti meni zarez,
pa zarez,
-Upitnik? Zašto ne zarez,
pa upitnik?
-A ti meni zarez, zarez,
pa točka.

I ostajem dosljedna....
-zarez,zarez...pa točka! :)))))

neki ljudi ne vole
otirače,
pa ih stalno gaze.
gdje je ljudskost,
humanost?
a otirači imaju
tako lijepu mustru
i slatke šare..
baš čudni su
ti ljudi
kada tako olako
svoje cipele
brišu
od otirače..

TOČNO.

Svejedno...opet im cipele ostanu prljave...JAKO UPRLJANE CIPELE NITI JEDAN "OTIRAČ" NE MOŽE OČISTITI DOVOLJNO...:((

Vremenom...i sam otirač se uprlja,toliko da više i ne služi svojoj funkciji....A PRLJAVŠTINA SE GOMILA NA CIPELAMA...
One su ipak navikle na stari otirač...

Neopterećeni prošlošću
i zbivanjima
izvan naše kontrole

a ti si onda
tek tako
upropastila naš početak

morala si dokazati
da nisi spremna
da se bojiš

postojala je šansa da se sretnemo
ja - pun nade i ruke u džepovima
ti - smjela i hrabra

a srest ćemo se
ja - gorak
ti - u suzama

možda je i to početak
ionako kažu da je svaki težak.

A ako se ,kojim slučajem,stari otirač ipak nekada pobuni...ZAVRŠI NA SMETLJIŠTU...Baš neljudski !!!!

Uvaljeni u tom raju za izgubljene duše, značajno se pogledavate...a nemate više što za reći....:(((

zgodne su analogije. a jos su ljepse njihove granice... ljudi stalno smo spremni nesto naucit, cini mi se :)

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
imam te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da daleko djetinjstvo ocekujem,
noc s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i ocima slicnim odrazu vode,
prisutna mjesecinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina,
poput skrivenog mjesta, prisutna si krisom.

Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeca
i u ceznji, na dlanovima te imam,
prisutna si nepomicna.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve tezim jutrima
i kisi sto tiho pada,
na celu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.

Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si cekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tisina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
zrakom osjecam, prisutnu prazninu.
Ima te u noci, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.

Stupovi srama
Baš me briga!
Tko bi se uopće želio vezati za njih?
A kamoli penjati

Žudim za trenutnim opredijeljenjem
Za tobom?

Krasne su ceste otvorene preko puta
Našeg mjesta
Znaš, tamo gdje obično sjedimo

Krasne ceste

Baš za sjesti u auto
Onaj koji ti voliš

Jer ja ne vozim
Ceste, ceste...

A šume?
Ma, bok šume!

Zašto bi disali?
Ljubit ćemo se

Sunce se probija kroz maglu i pobjeđuje. Prvi put u ova tri dana. Magla je jučer bila jača. Prekjučer sunca nije ni bilo. Danas je dan. Rijeka teče ispod mojih nožnih prstiju. Teče suprotno od sunca. Sunce pobjeđuje.
Rekla je da joj je žao. Žao mi je zbog toga. Nisam to htio.
Što li sam ono htio? Auti prolaze. Nitko se ne zaustavlja. Više ne pitaju za put. Sigurno imaju mape. Tim bolje. Ja put ionako ne znam.
Pratit ću pogledom ovo jato ptica. Vrane, čini mi se. Nisam znao da lete u jatu. Lete u obliku slova A. Prvo slovo abecede. Ipak sam nešto naučio. Moje ime npr. počinje slovom K. Poput onih kamenja u rijeci. Previsoko sam da bih ih vidio. Možda ako skočim...
Ne još. Ima vremena. Dakle, poput kamenja u rijeci. Jednom su bili glatki, okrugli. Sada su... Hm... Ipak sam previsoko.
Iza mene je prošao kamion. Zatresao je most. Nisam pao.
Nije joj stalo. Žao mi je zbog toga. Želio sam da ne bude tako.
Precjenjujem se. Tri dana. Jedan. Dva. Tri. Tek danas sam podigao tabane s betona i smjestio ih na ovu ogradu .Lijepo je ovdje. Vjetar mi blago škaklja nosnice. Vrane su zauzele U formaciju. U kao Uzlet. Kao trag vodene pare aviona. Krivudava vodena para. Možda se avion negdje sruši. Možda se baš sada negdje srušio, a ja mu još vidim trag. Poput supernove. Više je nema, ali je tu.
Više je nema. Nisam to htio.
Dva susreta. Moja šaka i njeno lice. Njeno lice i rub mojeg stola. Stol s ručno napravljenim ladicama. Sam sam ih izradio .I njenu vazu, isto tako. Nikad je nije upotrijebila. Nikad joj nisam davao cvijeće.
Ne znam nabrojati ni tri vrste cvijeća. Visibabe...Visibabe, šafrani, ljubičice, ruže, jaglaci...
Ah, evo, vraća mi se polako sjećanje. Ipak sam nešto naučio.
Hodam po ogradi. Lijevo i desno. Desno pa lijevo. Desno od mene je grad .Lijevo od mene je planina. Bio sam tamo samo jednom. Nikad do vrha. Previsoka je.
Ona je bila na vrhu. Boljele su je noge tri dana nakon toga. Pitao sam je što ima gore. Rekla je:"Ništa."
I meni se tako čini odavde. Ništa.
Sunce je malo zagrijalo ogradu. Ugodnije je za hodanje .Raširio sam ruke.Sada izgledam kao putokaz. "Grad ili Planina. Izaberite."
Nekako je pusto. Nebo je posve plavo. I to upravo onako plavo kakvo je more kada se brodom približavam kopnu i kada se počinje nazirati šljunak. Upravo te boje je nebo danas.
Nebo i more. Kad pomislim na jedno, podsjeti me na drugo. Plava boja-more ili nebo. Ništa više nije plave boje. Sunce je žute boje. Boja moje kose je žuta. Zašto li samo kažu da imam plavu kosu? Da imam plavu kosu bio bih more. Ili nebo.
Na ogradi mi se približio golub. Daleko je od grada. Zagugutao je i ispraznio crijeva. Lijeva strana ograde. Po toj strani više neću šetati. Mogao bih čak i sjesti. Pantomimom objašnjavam golubu da nemam hrane. Odletio je. Preplašio sam ga. Previše mašem rukama. Sad je na drugoj strani mosta. Okrećem se od njega i gledam rijeku.
Rijeka je smeđe boje. Bila je i plave. Danas su plave boje samo more i nebo. Ništa više nije plave boje.
Kopam po džepovima. Papirić od bombona. Ključevi. Bacam ih u rijeku.
Galebovi se tuku za preostalu ribu u rijeci. Zabijaju kljunove jedan drugom u vrat. Pobjeđeni galebovi odlaze uzvodno uz rijeku. Misle da će preduhitriti svoje protivnike. Riba će biti njihova. Tako veliki raspon krila, a tako mali mozak. Nikad nisam jeo ribu.
Strah. Više je nema. Nisam to htio.
Više me nema.
Sad.

Za njenu ljubav prodao bi se, dušu i tijelo jedino zbog nje za njenu ljubav, krv bi prolio, nikoga nisam tako volio, sada oči te me progone.

Voljela bi gledati kako uzdise taj covjek kojeg volim...
Voljela bih prezirat' onog kojem prkosim
VOljela bih ljubiti usne vlažne...

Romantičaru...da,divno je sanjati s pogledom jedno u drugo...DIVNO!!!

Kuću sam ostavio praznu
a majci sredio da stanuje kod dremljive susjede

kad sjevernjak navali
(nijemo poput britve otkida propalo lišće)
ona se izuje i odlazi preko puta
da prstohvatom zemlje zatvori prozore.

Daaj sad ti se i ovaj prosral malo žutije nego ona robertovska tužbalica.

Zaspalo je moje zlato,
usnulo joj gledam lice,
ugasle su moje zvijezde,
skrile su ih trepavice.

Miris bora joj u kosi,
na grudima ljetna noć,
kroza sne joj hode vile,
dal ću i ja tuda proć.

A najljepše je osjetiti da si sjaj u oku onog drugog....

Rekla si

-vjerujem u naš susret-

i rodila nekog

bio je isti ti, isti ja

rekao je nešto...

nisam razumio

plamen je buknuo u njegovim očima

morao sam se pridržati

morao sam odmaknuti pogled


svijet će biti njegov

a ja ne želim biti tu

kad se to dogodi.

Odmaram. Vrijeme se rastapa u tišini, i sa vrha suncobrana zamašćuje stol. Ustajući sa sjevera –
- uličice Zadra, skliske kao ogledala. U meni je sada pehar od srebra, a u ruci držim sladoled.
Vjetrokaz je zakukurikao, a izlozi se,
svjetlucavi kao ribice, ulijevaju u dan.

Kad me sumnje obuhvate.. zagrli me cvrsto i ne daj mi da lutam.. Ne daj mi da prodam dusu za laznu ljubav....
Moje srce je ono najljepše što imam...

Što znači biti nečije ZLATO ?
Odavno već nikomu to nisam bila...
A čini mi se da bi bilo ugodno...

Teško srcu koje ne zna
zemnih čežnja slatku kob
i za rana kad si nađe
usred tuđeg srca grob.

Pa nit voli, niti mrzi,
samo drhti kao prut,
uvijek stremi željom istom
da odkuca zadnji put.

Pa da uđe među dvore,
dvore bijele, rajske,
da potraži srce drage,
uzrok tuge te zemaljske.

Sva si u znaku moga sna kad izranjas iz mjesecine
i u pravu sam kad kazem, kako uvijek dolazis,
sa istim onim osmjehom, s kojim si mi prvi puta u ocima zastala.
Zanosnim trenutkom, gustih kretnji, mekana i razlivena,
lijepa i mirisna, zustro lijezes u postelju.
U rijecima boje badema, kao pijesak u moru,
ponovno medju prste donosis morsku pjenu
i tako me, bjelinom bisera, glatko osvajas,
da se mojim tijelom drhtanjem valova kreces
i pucinom, koju nitko ne pozna,
pucinom svojih zagrljaja i njeznih poljubaca,
toplim uzdasima ljubavi mnozis.

Sto reci, kad se sva u meni istovremeno razvijas
i u znaku svog raskosnog tijela,
zavodljivom svjetloscu okreta moj um tocis.
Sto reci, dok tvoje tijelo,
oblikom neponovljive tajne smaragda,
u kapima bozanskog daha nastaje.
Kako tada tvojim mekim gajevima jednostavno koracati
i vijugavim plavetnilom,
tim uzarenim svijetom,
u odsjaju grudi mirisati nebo,
a ne pomaknuti granice strpljivosti
i utociste potraziti u najtananijim nitima osvojene ljubavi.