Nekomu...negdje...

Sjećam se da smo bili u baru...u drvenoj kućici...
svirali cigani ...a mi pili vino ...dugo se gledali...i ljubili se...
slušali violine i harmoniku kako jedno drugo u molu zavode,
i plesali polako ...
a tvoja kosa je mirisala na nedozrelo žito...
i šetali ...
i voljeli se...

Čim ja puknem italic formu fonta i potrefim boju .-. evo i tebe s istom forom.

U nekom sam se davnom vremenu,
kao trenutak vjecnosti iskrao
i posao ususret obrisima tvojih poljubaca,
jer sam osjecao koliko si zaboravljena,
da negdje duboko pod mjesecinom snivas
i nadas se mom pogledu i mojim dodirima.
Pustio sam neka ceznja u mislima krikne i potrazi vjetar
s kojim cu preokrenuti sve krosnje svijeta
i tako iz njih izliti na svoje obraze kapi kise
u koje si beskonacnim likom osmjeha zatocena.



S tim sam uvjerenjem krenuo prema nepoznatom,
zakoracio divljim snom i buducem vremenu
nisam dozvoljavao umor niti klonulost duse,
vec samim obecanjem svitanja,
na kojem me tvoja predivna smjelost cekala, zapoceo put .
Slike sto su te nizale moj pogled je primao,
i svakim tvojim sjajnim drhtajem mirisao
i pruzao mojoj nepreglednoj dusi dugine boje,
a ja sam u svemu prepoznao dalek i tihi obris tvojih poljubaca,
toplih poput daha uspavane skoljke.



Prisla su mi sa letom nebeskih pjevica
i nagradila bozanstvenim crvenilom tvojih mekih usana,
zlatnim pramenom tvog glasa prvi puta moje ime rascvjetala
i probudila ga u pupoljku tisine,
gdje je spavalo i bilo preplaseno od uzaludnog ustajanja,
bojeci se nemirnih uzvisina i ponovnog propinjanja.
Naslutila si me kao cijeli svoj san
i sve moje strepnje prekrila zagrljajima,
dozvala u svoje srce i pustila da se njezno napijem otkucaja
i zauvijek ostanem u obrisu tvojih poljubaca.

LOT,NE ŽELIM BITI KAO TI...NITI U ČEMU!!
Ispravila sam vrstu slova...a boja je moja stara...Tvoja boja je CRNA !

Stupaj sa svojim mrakom
kroz prepast horizonta;
sa tajnom i oblakom,
od fronta pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje.

***

Dosta je laži! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može:
tek ljubav žene, vidik neba.

I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i — čisto ravan put do sreće.

II

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kada nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

III

Puca, u ognju, naša glava,
a oči tonu snu i stravi;
jer nama treba iskustava,
i ne marimo biti zdravi.

Pogledi moru i pučini
trnu od strave i užasa;
a što nas žeže u dubini,
vi ste, o polja zlatoklasa;

vi ste, o mili đulistani,
i čisto sunce rujna žara,
i svi tapeti izbrisani
kuda korača Slatka Sara.

No više svega, naše more,
i naše gore i planine,
i ružičaste vedre zore
bez mutna dažda i vjetrine.

IV

Miris ljepote struji u toj kosi,
njene su usne pune slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.

— Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi. —

— Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;

— božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim. —

V

Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke,
— One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.

— No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

VI

Je l' ikad čovjek omamljenim vinom
il kadom ruže crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

Tvoja se ljubav čini violinom
sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i čednim čeminom.

Od tvoje duše nebo počima,
a zvijezdu duha i veselje sjaja
ko simbol nosiš u tim očima.

Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti čarno vladaš našim noćima
bez dara usne ili zagrljaja.

VII

Kad vidim njenu bijelu sliku
usred okvira svog prozora,
grudi mi trešte na muziku
beskrajnu, golu našeg mora.

I ja je vrebam kako čita
il neko tanko ruho veze
— a moja želja sva mahnita
ko drhtav listak gorske breze.

Groznica ište: Ti si ona
za koju mene rodi majka?
Molitvi mojoj cilj, ikona,
a mojoj mašti san i bajka?

Da svojim duhom tebi mogu,
a svojom usnom tvojoj rađi.
oprostio bih život bogu
i bio mlađi, ljepši, slađi.

VIII

Iz tvoga doma zijaju ovamo
ledena stakla sa nepovjerenjem,
a moje oči okrenute tamo
pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.

Sad poznam čamu neke stare kiše
i ravnodušni očaj šturih kuća;
no ova glava plamsa jošte više
i huđe praska ova krvca vruća.

Kakav su bezdan ova dva-tri metra
do tvoga lica što je nježnom svilom!
Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra
međ mojim ognjem i tvojim profilom.

Da mi je mudro ostati na miru
bez želje tvojih cjelova i noći!
ne bih se bojo propasti u viru,
po kojem treba, ko po glavnji, proći!

IX

Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
Zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

Od tvojih čari i od blijeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog osmješka, besmrtna Beata.

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, što si, ko si? —

X

Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
ti pojmiš gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moći, divna Diva,
on što plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku dušu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.

Živjeti vrijedi zbog blijeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton što osmijeh lica tvog obasja.

XI

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu —
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Ej ti Strastveni! Seri negdje drugdje. Ovo je moj teren. To je moj komad.

Mirisna jel da si ti moja, a?

Romantični,ti si komadić neba...komadić mora...plav kao mjesečeva ruža...:)))

Lot...pa bar ti znaš da.. JA ODUVIJEK SAM SAMO SVOJA!!!!

Daj prosral ti se ko proljev na suncu po pločniku. Nije ni rit obrisal.

Vidiš Strastveni kak si ti pametan. Fala ti na sreći. Mi se ženimo sljedeći mjesec.

Najmanje jesam nečija ženka...ženska...KOMAD...:((
JA SAM LJUBAV...

Da dušo! Vidi vola - on tebe zove Dušo!! Ubil bum boga u njemu!

STRASTVENI...PA NIJE VALJDA DA SI I TI GLUPAV...kao LOT ovih dana???

Nije on glupav već je P A M E T A N! Maknul se s mog terena!

LOT...NE BUDALI!!!
Nikada ovo nije bio tvoj teren!!!
A kako Strastveni razmišlja...neće biti niti njegov!
hahahahahha....
ORANICE SE NALAZE U Slavonskoj ravnici....

Ti si NEUKUSAN...bljak!
Od sada te nadalje ponovno brišem...
Baljezgat možeš po svom log-u...ovdje NEĆEŠ.

Ajd dobro ne bum više! NE LJUTI SEEEE!

Ne bi se stel mesati i ne volin orati po tudjim njivama, ma eto pomislio sam , ako je vec pir i zenidba u pitanju, trebate li muziku, znam jedna dobre i skupe ;o))