Sjecanja na Tebe...

Link

Bilo je davno
Boris Novković

Tekla je godina sretna i sjetna
Sreca me pratila jos od pocetka
Al' ne ide svakome od ruke sve
I tako to krene lose po mene
Nisam ni sumnjao u njene oci
Da ce me zauvijek ljubit' moci
Al' ne ide svakome od ruke sve
I tako to krene lose po mene
Bilo je davno, davno, davno
Trajali mi smo samo, samo
Tek mjesec dana, tek mjesec dana
A godina ima dvanaest rana

spaliti mostove ..

Upravo jesam ..
jos jedan u nizu ..
vise od 3,5 godine smo se druzili ..
sutra joj je rodjendan ..

LIDIJA VUKČEVIĆ: BUDZAŠTAR ILI BAZAR BANALNOSTI
Spaliti sve mostove za sobom - tko to može?

Ponekad je samoća jedini i nužni izbor. Držite li do sebe držat ćete i do svoje samoće. Ako i niste sami provedite jednom u godini desetak dana u izolaciji. Dragocjena je. I vrlo korisna

Radionica - za Boga vidjet, za čarape isplest’, za razvod smislit’, za rastavu oblikovat’ za prenatalni život sačinit’, za konačni ishod de-terminirat’.Zaista, previše, i za naš srednjeeuropski, mahom dobro ugođen radnički ukus. Radno-socijalna okupacija - pogledaj konzekvencije koncologora. Ili natpise nad njima. Istini za volju, fizička aktivnost oslobađa napetosti.

Radio Skadar - e, to je bio radio po mojem ukusu. Slušala bih ga dolje, na jugu, dok su imali love za emitiranje. Pratili suvremenu glazbu, plasirali je. Tako sam kod njih čula prvi puta neki arapski jazz i new-age, pa prerade tradicijskih stvari. Mogli su se nositi sa svakim evropskim radijem. Bio mi je važan koliko i u mladosti Radio Luxemburg.

Raj na zemlji - nije život raj na zemlji. Naravno. Nego podzemlje, nego poprište, nego farma. U mekšoj verziji borba Supermena i Barbika. Tanatosa i Erosa rekli bi intelektualci. Pakao na djelu, iskreni katolici. Rajska batina - nijedna nije izašla iz raja. Nego iz đavoljeg repa. Razgovor - Svakako o tome treba razgovarati. Po mogućnosti s terapeutom. Dušebrižnikom. Dok vas ne samelje u mlinu jezičnih akrobacija izvrćući pitanja u odgovore i obratno. I ne nakljuka medikamentima. Pa pretvori u zombija. Ima stvari o kojima ne biste razgovarali ni s dragim bogom. Jer su nepovjerljive. I neprovjerljive. Neispričive. Pripadaju neiskazivom njedara ili mekog trbuha. Kriku histerije ili deliriju života i neživota.

Reciklaža - ne podnosim papirnate maramice niti ubruse, ali ponekad sam ih prisiljena upotrijebiti. Neki dan u kući higijene, austro-njemačkom dućanu, prodaju jeftine maramice, s motivima iz crtića za klince. Čudim se niskoj cijeni a prodavačica dodaje: To je zato što su reciklirane. Zamislite vi to? Pored knjiga sad i intimna njega reciklirana. Za te male bubice što će s jutra postati božje ovčice.

Remikače - Starinski naziv za sandale kakve nose vjernici i misionari. Volim ih. Udobne su. Na Jugu ih zovu još i apostolke ili rimljanke. Drže gležnjeve obujmljujući ih trakama kože. Ne ukrštaju se kao one španjolske na vidljivome mjestu. Ipak, romanske su daleko ispred poljskih prepleta kože. Tako se zapadno kršćanstvo brine o pastvi svojim dizajnom i kineskom veleindustrijom. Razumjeti stvari - tko to uvijek može? Pokažite mi ga da i ja naučim. Moja je majka bila jedna od takvih. Razumijevala je i prihvaćala ljude i njihove nevaljale konzekvencije: ponašanja, mišljenja, bivanja.

Resetirajte se - želite li to stvarno? Ili samo želite biti u trendu. Biti ono što se od vas očekuje. Svakako budite svoji. I kad je to načelo naizgled potrošeno, smognite snage. Ne dajte se drugima da vas oblikuju. Vi ste svoje djelo. Rođendani - koje navodno ne treba slaviti, već nakon četrdesetoga. Nije to baš posve točno. Slavi se život ma kakav bio. Jednostavan ili od dvorske galancije, skromna svakodnevnica ostataka srednje klase ili obilne trpeze novih bogataša koji potroše na javna slavlja, čujem, koliko vrijedi novi stan u južnoj prijestolnici. Rođendan itekako ima smisla i onda kad smo sami, kad fantaziramo o svjetskim putovanjima koja ne možemo poduzeti, o ljubavima koje nećemo ostvariti.

Ružičasto - sinonim za predjel i doba u kojem i nije sve tako crno. Obično se kaže suprotno: nije sve ružičasto. Ne, nešto zaista postane rđavo ili posve rouge.

Samica - prostorija u nekim Alkatrazima. Inače u novohrvatskim govorima naziv za ženu koja živi sama. Obično je i polovnjača. Srednjedobna službenica, neudata ili razvedena i poželjno, bez djece. Dražesnih li usporedbi za jezik mizogina društva.

Slava - jedino u Americi nije sramota. Stari ju kontinent prezire. Dobar način da izgubite sve prijatelje. U pravoslavlju, obiteljski svetac koji se slavi uvijek istoga dana u godini. Rijetki je katolici slave. Neki u Hercegovini, kako to lijepo pjeva A.B. Šimić.

Sadašnjost - Bremenita, teška, suočite se s njom. Ipak, većina suvremenika je i ne živi. Spominju se slavne prošlosti ili još ogavnije u sladoru ljeporječenja, budućnosti.

Satisfakcija - jedna od glazenih zastava Kotrljajućeg kamenja, sada već staraca. Zapanjujuće smiješno bilo mi je čuti s koliko uzvišenog patosa govori o tom pjesmuljku moj prvi talijanski izdavač. Zažmirio bi i podigao se na prste: E gia classica, ed e nello stesso tempo, un canone, questa canzone. Samoća - najgori izbor. Nije. Ponekad je jedini i nužni izbor. Držite li do sebe držat ćete i do svoje samoće. Ako i niste sami provedite jednom u godini desetak dana u izolaciji. Dragocjena je. I vrlo korisna. Otvara vam nove spoznaje. Uvide. I u božansko i u ljudsko. Lijepa je i kad je naizgled bešćutna. Kao monahinja.

Seoska idila - u ruskim pripovijestima, udaljeni majuri nekoliko vrsta. Sada i ovdje gdje su sa nadomak gradova, seoske su idile su sa svime što u njima imate, od vinograda i voćnjaka do stoke, lijepa prilika da pobjegnete iz radionice ili spavaonice u dodir sa zaboravljenim, s iskonskim. Shodno godinama i dobi - Uzvraćaju starci priupitate li ih za zdravlje. No, ne ponašaju se shodno godinama. Vidim u gradskoj knjižnici vremešnog čovjeka, kako strasno surfa. Rekao bi čovjek ispast će mu klikeri iz očnih duplji - ni naočale ne treba - kako se brine da mu što nova ne promakne.

Senzibilitet - teško bi se našao adekvat u našem jeziku: osjetljivost, ali i osjećajnost. Česta u statistici, političkim izborima. Najmanje tamo gdje spada, u nemjerljivu finoću ili grubost odnosa među ljudima.

Seksualnost - nakon Drugoga rata, a u Evropi posebno nakon 60ih, pod ovim se nazivom krije obična znatiželja za erotizam, mahom nepoznat mladcima ali i odraslima, za aspekte vlastitoga tijela. Rijetke su književnice oslobodile žensku seksualnost kako je to učinila E. Jong.

Smanjite svoja očekivanja - prema kome, čemu? I uostalom, zašto? Naprotiv. Uvećajte ih. Maksimalizirajte. Tek ćete tada nešto postići. Najprije prema sebi. Uvijek visoke mjere, nedosežni ali lijepi, uvjerenjima vidljivi ciljevi. Ionako je to ono što vas vodi.

Snobizam - odsustvo plemstva, stečenog rođenjem ili prirođenog. Pejorativna oznaka za osobu koja podliježe utjecajima, modi, novim stilovima, koja se predstavlja za obrazovanu, a ne poznaje vrijednosti, načela i visinu plemstva. Spaliti sve mostove za sobom - tko to može? I kako ćete se vratiti ili barem prizvati neku prošlu situaciju, sliku, doživljaj? Plivajući? Postavite rampe i kontrolu na te nespaljene mostove. Znat ćete svaki puta zašto ih ponovo prelazite. Putovnica pjesme dovoljna vam je viza.

Sreća - što je to? Nejasno, difuzno svjetlo svitanja ili kristalni Mjesec što je zaklonio jasniji zapad? Zaista bi nam trebao dobar poliglot ili politerapeut da nam objasni ovu maglovitu imenicu.

Sreća trenutka - Koja je navodno nevidljiva. A ove netom prosute zlatne i prozirne kaplje čaja na kopreni ležaja? Kuglice neke tople rasute ogrlice. Samo taj hip - možda i neslućen pogled prepoznavanja - postoji. Sam za sebe. Hazard, slučaj, bizarni i neočekivani oblik, plodovi su milosti proturječja. Napetosti nevidljive a prisutne drame.

Staro - posegnuli su za starim svi ti lažni revolucionari. Odcijepili državice manje od vojvodstava, priklonili se srednjevjekovlju, zapustili mladost čovječanstva. Ni riječi o milijunima umirućih od gladi. Zabrtvili pomisao na napredak.

Treba li spaliti mostove okruga Madison?

14. travnja 2018 Piše Lola Magazin

Ne želim te trebati.

Zašto?

Jer te ne mogu imati.

Gledala sam neku večer film “Mostovi okruga Madison”. Klasik. Za sva vremena. Ostvarenje koje treba svako pogledati.

Ostala sam budna dugo nakon što su slova odjavne špice iscurila s ekrana. Ne zbog nesanice već zato što su mi “Mostovi okruga Madison” ponovo postavili neka pitanja. Bila sam na dopunskoj nastavi iz života.

Gledajući kako Robert Kincaid (Clint Eastwood), fotograf slobodnog duha, na zadatku u Iowi, u potrazi za tamošnjim natrkivenim mostovima, sasvim slučajno zastaje pred kućom domaćice Franceske Johnson (Meryl Streep), koja je netom ispratila supruga i dvoje djece na četvorodnevno putovanje izvan grada, ponovo sam pred samom sobom polagala ispit iz razumijevanja smisla života, i ljubavi. Ali to mi dođe na isto. Opet sam sebe uhvatila kako se ljutim što ponovo plačem zbog filma, nečije maštarije.

Koliko zapravo mi ljudi volimo ljubav, koliko volimo sebe, svoju suštinu, ono što želimo od života, od njegove esencije i da li to znamo prepoznati i imati hrabrosti da to zgrabimo i ne puštamo, uprkos posljedicama?

Gledala sam kakvo dvoje potpunih stranaca postaju najveća moguća ljubav. Kako emocije ostavljaju po strani sve ostalo, dok njih dvoje postaju ono što su zapravo oduvijek i bili, samo nisu bili tu, jedno pokraj drugog, da bi to i postali. Kako tijekom četiri dana žive ono što nisu svih prethodnih dekada. Kako se bore da shvate. Kako se pitaju, bježe i vraćaju. Gledala sam teške odluke s kojim je valjalo živjeti. I sva ta pitanja – tko sam, gdje pripadam, jesam li sretna, jesam li ovo zaista ja?

A onda su me uvod, drama, rasplet, tup osjećaj na kraju svega, sve te klape koje su ispunile taj, samo još jedan film, taj film o usamljenim ljudima koji čitavog života žude da ostvare svoje snove i koji onda kad su ti isti snovi tu, pred njima, okrenu se, odu ili ostanu, svatko na svojoj strani, na onoj početnoj točki, prije susreta ispred kuće na farmi tamo negdje na zabačenom imanju u Iowi, prodrmali do krajnjih osobnih niti – koliko zapravo mi ljudi volimo ljubav, koliko volimo sebe, svoju suštinu, ono što želimo od života, od njegove esencije i da li to znamo prepoznati i imati hrabrosti da to zgrabimo i ne puštamo, uprkos posljedicama?

“Mostovi okruga Medison” priča su o ljudskoj čežnji i razumijevanju i svemu onome u što mi to znamo pretvoriti. Nije to samo priča o ljubavi koja se rađa tijekom četiri dana, dok ostaneš sam sa sobom i vlastitim mislima, pa uslijedi slučajni susret. Priča je to o odlukama koje nas prate cijelog života, o svim onim pitanjima koja cijelo to vrijeme postavljamo sebi, o ponekad a zapravo uvijek sudbonosnoj dilemi – ostati ili otići.

To je priča koja nije filmski scenarij, već život. Koja se i sad događa u bezbroj domova, na svakom kutu planete, iza nekih spuštenih roleta, gdje netko razmišlja gdje ili s kim mu je mjesto. Koliko je jaka ljubav koja traje, a ne traje godinama, a koliko ona koja je za samo nekoliko dana pokrenula lavinu i pomaknula planine. To je priča koju je doživjelo nebrojeno žena i muškaraca koji su se dijelili između obitelji, ranijeg izbora i prazne ljušture u koju su se pretvorile i iznenadnog daška koji je u njima prerastao u uragan. To je priča o nebrojeno žena i muškaraca koji su pristali ostati, pristali se zadovoljiti, dajući se nesebično drugima, zaboravljajući negdje usput sebe i svoje potrebe.

I koliko je moguće znati što je greška? I prema kome ćemo zgriješiti? I do koje granice je podnošljivo biti sebičan? Treba li najviše voljeti sebe, znajući da će netko time biti povrijeđen?Znam da i sad u tami iza nekih zavjesa netko slično razmišlja. Gdje mu je mjesto, i gdje mu je srce. I treba li preko nekih mostova hrabro prijeći, a neke zauvijek spaliti.

Priča o tome koliko smo u stanju sami sebe uvjeriti da stvari trebaju ići po nekom ustaljenom ili (samo)nametnutom tijeku, da tu nema odstupanja, a kada se dogode treba ih pokopati negdje u sebi. O potiskivanju, o unutrašnjim borbama koje su tako moguće, o tome koliko je lako ili teško živjeti s nekim odlukama, s tim da sebe neprestano propitujemo i nikad ne pronađemo jedini ispravan odgovor.

Priča je to o velikim snovima koji su u međuvremenu postali naviknuta java, koju ne remetimo, kojoj stavljamo barijere i ušutkujemo je svaki put kad nam došapne da nismo to sanjali. Ona priča o tome kako se sve vremenom izliže, ako je zidano samo na pustim snovima ili našoj izmaštanoj slici. Kako je jedina trajna kategorija iskrena ljubav, pa ako takva nije bila na početku, neće je nikada ni biti. I što ako je baš tad negdje pronađemo?

Ili je to možda svjedočanstvo o tome da zaista na ovom svijetu za svakoga od nas postoji baš ona samo nama suđena osoba, ona koja čeka da je negdje, nekad, bilo gdje i bilo kad nađemo. Da to može biti s dvadeset, trideset, ali i osamdeset godina. Nekad jednostavo treba više vremena, a do tada jednostavno nismo bili strpljivi ili nismo vjerovali da nam je baš ona zapisana. Ili smo odustali od potrage, vjerujući da ne zaslužujemo ili da velike ljubavi ne postoje. A postoje. Ne samo u filmovima.

Gledala sam “Mostove okruga Madison” i iznova, nakon dramske pauze u svom životu počela vjerovati u te velike, najveće ljubavi. Od kojih je čovjek u stanju umrijeti. Pomiriti se sa sudbinom, ali ju zapravo izigrati, okrenuti joj leđa. Ponovo sam počela vjerovati da za sve nas ima taj netko naš, samo je pitanje jesmo li se sreli i šta ćemo učiniti kad se sretnemo. Koliko ćemo biti hrabri, a koliko će nas držati neko ranije bačeno sidro.

I koliko je moguće znati što je greška? I prema kome ćemo zgriješiti? I do koje granice je podnošljivo biti sebičan? Treba li najviše voljeti sebe, znajući da će netko time biti povrijeđen?
Znam da i sad u tami iza nekih zavjesa netko slično razmišlja. Gdje mu je mjesto, i gdje mu je srce. I treba li preko nekih mostova hrabro prijeći, a neke zauvijek spaliti. Film zna biti život, ali i život jebeno zna biti film.

Tekst preuzet s portala Lola.

Jebe li se štogod majstore?