Zašto smo tu?

Bilo je to jako davno, danas mi se čini da mi je netko drugi ispričao tu priču.
       Bio sam vojnik, što bi se sada reklo, one druge strane. Odložilo me na otok i tamo zaboravilo. Ljeto na Malim Brionima, čitavo ili trenutak sanjanja, nisam siguran.
      Noćno kupanje u zabranjenoj zoni, samo za mene i samo moje, nitko ne smije priči, okolo su bile postavljene mrtve straže.
       U sumrak sam odšetao do one udaljenije uvale, gdje se preko dana nismo kupali iz nekog nenaređenog straha, da ne remetimo ljepotu. Mislio sam da je sada pravo vrijeme da to mjesto okusim, u onaj bunovan trenutak prije spavanja, kada se stvarnost još nije povukla, a snovi nisu razmahali.
       Nadao sam se da ću biti sam, ali na obali, među sivim kamenjem, ugledao sam pile galebovo. Stisnulo se i mada preplašeno, nije se micalo. Kao što je mama rekla. Ako mirno sjediš, među kamenjem te nitko ne može primijetiti. Zanimalo ga je što to hoda i dali će mu i što će mu. Pravio sam se da ga ne vidim, da ga ne uplašim. I ono se pravilo da me ne vidi i da se ne boji. Onda mi je dopustilo da budem ovdje, ali ne predugo. Jer mama nije tako hrabra da se vrati dok sam ja tu, a ono se za nju boji.
        Na nebu se upalio grad od zvijezda, a more je bilo tako mirno da su se sve ogledale na površini. Kao da provjeravaju jesu li zablistale na pravom mjestu. Naježio sam se od te ljepote i učinilo mi se da bi bio grijeh zaplivati odjeven. U moru su planktoni prskali svjetlošću i svakim zamahom rađalo se na tisuće zvijezda. Bilo je isto iznad mene i svuda okolo, kao da letim svemirom. Trenutak bi bljesnule i  ugasile se. Nisu trajale kao one gore, Njegove. Mirno sam plutao i osjećao stapanje sa svime. Tu smo, gdje smo – zato smo. Pitanjima više nije bilo mjesta.
          Plažom je dolutao muflon. Kao da nešto traži, iako je izgledao kao da je već sve našao. Nije mi se nadao i preblizu je došao da bi birao između bijega i opreza. Naglo se okrenuo i rogovima zapeo u granje. Vidio sam jednog takvog, u jednom drugom tužnijem i prekasnom trenutku, kako je postao dio prirode, mrtav i posve nalik na suhe grane. Prišao sam mu i vidio svoj odraz u njegovom oku. Strah i panika, a onda se opustio. Više se nije mogao ni bojati, i bio je miran, kao kada je svaka borba uzaludna. Kao jare Abrahamovo, šapnuh mu.
          Nisam želio prinositi žrtve i oslobodio sam ga. Nijemo je jedan trenutak stajao, a onda neodlučno krenuo. Kao da nije siguran smije li. Potrčao je, pa stao. Okrenuo se i još me malo pogledao. Možda je žrtva ipak prinesena i sklopljen je novi savez, te ljetne večeri. Između nas i svih njih i svega našeg i njihovog. Amen.

Bravo! Za nežrtvovanje i za priču:)

Bez komentara, preljepo:-)

:-)).

Amen.:-))))

Prekrasno!