SITNICE SA ISKRICE

Link

Link

Link

E,..... skim ću ja ostati mlad kad vi svi ostarite ?..... ;)

Možeš sa mnom:)

Ali, kako nisam stavila nikakav pripremljen tekst, napisati ću svoj stav o ovoj temi u komentarima.

Veliš..... Dojdi da budemo mladi zajedno :)

Gledam ovu stranicu webloga, i zapravo, kronološki gledano, većinom smo ovdje u prosjeku stari oko 50, 60, pa i više godina.

Sa ponekom iznimkom onih koji su između četrdesete i pedesete.

Dakle, gledajući kronološku dob, mi jesmo stari.

Ne da mi se pametovati teorijama o starenju i starosti, u smislu, kako se recimo starost definira fiziološki, emocionalno, mentalno, socijalno, možda i duhovno.

Kad sam napunio 40 učinilo mi se to strašno puno...... danas one od 40 vidim kao klince :)
Zato velim....... Mlađi smo nego što ćemo ikada biti. ;)

Zanima me koliko se osjećamo mladi u srcu?

Koliko je to unutarnje dijete u nama živo, unatoč životnim brigama, problemima, nevoljama koje nas snalaze?

O konceptu unutarnjeg sam već pisala u jednom svom davnom postu, mislim da prije nekih sedam mjeseci.

Nisam stigla taj tekst prenijeti ovdje, a možda i ne treba.

Jer ovo je pisano iz sasvim nove i druge perspektive.

Dojdi:)

Nisam vidjela tvoj komentar dok sam pisala.

Dodala bih nekoliko linkova od Shaine Noll, sa njenog albuma "Songs For The Inner Child".

https://youtu.be/CYJG5NEWfrM

It's a Joy to Get to Know You


https://youtu.be/aF7yFOlOk9M

How Could Anyone

Pa eto, ne smijemo se dati godinama:)

Dodala bih i nekoliko izreka koje ocrtavaju temu:

"Hold on to your inner child as you grow older."

"Never let age extinguish your inner child."

Adults are only kids grown up, anyway. - Walt Disney

Life isn't about how to survive the storm, it's about learning how to dance in the rain. - Taylor Swift

And if you never bleed you're never gonna grow. - Taylor Swift

People ask me for advice how to live. I don't know. It's scary, but everyone has to find it out on his own. - Taylor Swift

Life isn't about how to survive the storm, it's about........

Pitao bih ga ja da je doživio i preživio grmljavinu na vrhu Velebita. :)

Meni se činilo da sam sa 40 godina kao avion, u zamahu energije:)

Ali prošlo je 20 godina od tada, sada sam onako kao kamper kućica, laganica;)

Čuj, imam poznanika koji se penje na Velebit svako malo, rodom je tamo iz onog kraja oko Karina.

Pa svako malo skokne tamo, obožava po vrletima mlatit:)

Njega su izbole i zmije i svašta, ali seljačko je to dijete, otporan na sve:)

A ti si preživio grmljavinu na vrhu Velebita?:)

A kladim se da si možda i Peruna vidio?;)

Ok, vrhunac snage i sveukupne sposobnosti sam , mislim, dosegao sa 45......, ali sa 40 sam dobio taj osjećaj da je isparila mladost.....

Bolje reći....grmljavine raznih vrsta :)

A ovo je bila figurativna izreka, čovjek preživi mnoge oluje u životu, neke ga možda i dobro udare, možda i slome, ali poanta je bila u onom drugom dijelu izreke:

Nauči plesati na kiši, iz dana u dan, unatoč svemu.

Zašto baš sa 40 godina?

Ljudi između 30. i 50. žive možda najintenzivnije i najnapornije, tada stvaraju karijeru, obitelj, očekuju unučad, i slično.

Ja mislim da sam to polako počela osjećati poslije pedesete:)

U životu su me uvijek više veselile male stvari, pa evo još jedna pjesma:

https://youtu.be/RBIlfeiNVOY

Mia Dimšić - Male stvari

A moje slike mi sada izgledaju ogromne, valjda se nisam uspjela dogovoriti sa unutarnjim djetetom oko toga:)

E i ti si sigurno grmljavina preživio svakakvih, nikom na ovom svijetu nije lako.

Moj lijek za umor, bol, tragedije i sve vrste grmljavina uvijek je isti.

Nastojim sačuvati vedrinu, smisao za humor, važna mi je zdrava hrana i dovoljno sna, a muzika mi je možda univerzalni lijek za bilo što.

Dodala bih još nešto, što mi postaje sve jasnije sa godinama, da na vrijeme treba pokazati onima koji su nam najbliži i najdraži, koliko nam znače, prije nego bude prekasno.

I jedna meni prekrasna pjesma u to ime:


https://youtu.be/qeBAzfUlOKI

Ronan Keating - If tomorrow never comes

Dodajem i tekst pjesme, jer mi se čini vrijednom premišljanja, i ovo nije samo ljubavna pjesma kako na prvu izgleda:

Sometimes late at night
I lie awake and watch her sleeping
She's lost in peaceful dreams
So I turn out the lights and lay there in the dark
And the thought crosses my mind
If I never wake in the morning
Would she ever doubt the way I feel
About her in my heart

If tomorrow never comes

Will she know how much I loved her
Did I try in every way to show her every day
That she's my only one
And if my time on earth were through
And she must face this world without me
Is the love I gave her in the past
Gonna be enough to last

If tomorrow never comes

'Cause I've lost love ones in my life
Who never knew how much I loved them
Now I live with the regret
That my true feelings for them never were revealed
So I made a promise to myself
To say each day how much she means to me
And avoid that circumstance
Where there's no second chance to tell her how I feel

If tomorrow never comes

Will she know how much I loved her
Did I try in every way to show her every day
That she's my only one
And if my time on earth were through
And she must face this world without me
Is the love I gave her in the past
Gonna be enough to last

If tomorrow never comes

So tell that someone that you love
Just what you're thinking of

If tomorrow never comes

Ako se još netko osjeća mlad duhom unatoč godinama, ili se u sebi bavi ovom temom, ili temom unutarnjeg djeteta, bilo mi drago čuti komentar.

znam nekoliko ostarjelog tijela i madih duhom.
Toliko mladih da još uvijek žive na račun mamine i tatine penzije, ništa ozbiljno nisu radili u životu i pravdaju se duhovnošću i duhovnom mladošću.
Zanimljivo je da ih privlače žene "stare duhom" na čiji način bi živjeli sada ostarjeli i prodavali istima fore o duhovnoj mladosti.

negdje sam pročitala kako " ponekad treba uzeti neku svoju sliku iz djetinjstva i ispričati se toj maloj osobi,koju smo zaboravili u sebi "

Dobar dan !

Obožavam svoje godine. Nebih htjela biti mlađa. Mislim da sam u svakim godinama živjela i uzela maksimalno što sam mogla. Obično se odgovoran pogled na život smatra starim duhom.
A jedino odgovornim načinom života možeš imati mladi duh.

Bok, Pogni,

Nisam baš mislila na takve osobe kakve opisuješ. To je ponašanje ljudi koji su nedozorjeli u životu, možda zbog razmaženosti ili nedostatka životnog iskustva i naravno, kao takvi nisu ugodni svojoj okolini.

Zapravo, nisam mislila ni kakav određeni tip osobe.

Željela sam naglasiti, da bez obzira na godine, unutar nas postoji to neko malo dijete, koje je dio naše psihe, i mislim da je potrebno itekako puno životnih iskustava proći da bi čovjek taj dio sebe osjetio, prepoznao, a po potrebi i iscijelio.

Kroz sve naše životne teškoće, naravno da to unutarnje dijete može biti itekako povrijeđeno, i gotovo da nema osobe kojoj se to nije desilo.

A pokušati ga upravo iscijeliti i održati na životu je djelomično tema ovog posta.

I obično pričam iz vlastitog životnog iskustva, pa mada ima hrpa teorija o unutarnjem djetetu, mene više zanimaju praktična iskustva ljudi oko mene.

Pogni, da još ponovim tvoj slijedeći komentar:

"Obožavam svoje godine. Nebih htjela biti mlađa. Mislim da sam u svakim godinama živjela i uzela maksimalno što sam mogla. Obično se odgovoran pogled na život smatra starim duhom.
A jedino odgovornim načinom života možeš imati mladi duh."

Sa ovim se slažem.

Za mene isto tako biti mlad duhom nipošto ne znači biti neodgovoran, ili tek tako djetinjast na neodgovaran način.

Hvala ti na komentiranju.

Bok, Alis,

Eto ovih sam dana baš gledala neke svoje slike iz djetinjstva, naravno i zbog nekih drugih uspomena i pomislila koliko je ta mala osoba u nama imala djetinjih snova, nada i želja, i koliko sjaja u očima, a koliko je malo znala što će je sve zadesiti u životu.

priličan je broj tekstova napisan na ovu temu, kod onih koje sam ja pročitala , naglasak je uvijek na tome kako moramo osvijestiti to unutaranje dijete u nama , iscijeliti rane , ukoliko ih ima,( jer naši roditelji nisu bili savršeni , nismo ni mi )

dopustiti sebi , da u svijet nas, kao odraslih, svijet razuma i logike, obaveza spojimo i svijet djeteta ,
primarno osjećaje i tugu i ljutnju ali i smijeh i radost

Da, i dođu životna razdoblja kad opterećeni onim što nam život donese zaboravimo tu malu osobu unutra.

Ali, ja mislim da je upravo to unutarnje dijete izvor naše najveće snage, i uvijek se nekako pojavi, kad životne oluje izgube oštricu, i opet nam želi ukazati na ljepotu života.

I mislim da bi mu se sigurno katkad trebali ispričati što smo ga negdje usput zaboravili, ponekad, povremeno, kad nam je bilo preteško prisjetiti se da ono postoji.

Alis, slažem se, možda sa još jednim dodatkom.

Razmišljala sam ovih dana kako su i naši roditelji unutar sebe nosili to malo unutarnje dijete, koje je isto imalo svoje snove, radosti, maštanja, a i tuge, i tko zna koliko su oni uspjeli od svega toga ostvariti u životu.

baš to kako pišeš.. koliko je ta mala osoba imala sjaja u očima, nade, vjerovanja ..

vjerovala kako se i neka sitna čuda znaju dogoditi,
veselila se sitnicama, sanjala u bojama,tražila srećicu u četverolistoj djetelini, u čokoladi..
sve to danas i u ovim godinama izgleda tako dalekim

s vremena na vrijeme trebalo bi pročitati neku knjigu koju smo voljeli dok smo bili djeca, medu Winnia, Knjigu o đungli.
.i Malog Princa,
uvijek, uvijek i iznova Malog Princa..,

Zato sam sklonija svojim roditeljima oprostiti njihove nesavršenosti, nego im zamjerati, jer njih ionako više nema.

I zašto nam naši najbliži kad ostare, ili pred smrt, ponekad izgledaju kao da su zapravo naša djeca, a ne mi njihova?

Možda zato što tek tada sva njihova ranjivost izađe na površinu.

A ne mogu da te ne citiram:)

"...koliko je ta mala osoba imala sjaja u očima, nade, vjerovanja ..

vjerovala kako se i neka sitna čuda znaju dogoditi,
veselila se sitnicama, sanjala u bojama,tražila srećicu u četverolistoj djetelini, u čokoladi..
sve to danas i u ovim godinama izgleda tako dalekim

s vremena na vrijeme trebalo bi pročitati neku knjigu koju smo voljeli dok smo bili djeca, medu Winnia, Knjigu o đungli.
.i Malog Princa,
uvijek, uvijek i iznova Malog Princa..,"

Malog Princa obavezno:)

Njega sam pročitala valjda milijun puta u životu, i kad mi je bilo teško i kad mi je bilo super, u oba slučaja me je podsjetilo na napozitivniji dio mene.

Sad si me navela da potražim taj svoj stari post koji se zove: TO DIJETE U MENI...

Iako mi se čini da je prošlo sto godina otkad sam ga pisala, sad mi čak zvuči i malo naivno.

Navesti ću možda par rečenica iz tog posta.

"To dijete u meni postoji oduvijek. Bilo je u meni kad sam i ja bila dijete. Dok sam odrastala. Kad sam bila jako mlada.
Kad sam došla u godine svoje zrelosti. Postoji i danas.I nadam se da će tu, u meni ostati zauvijek

To se dijeti želi samo veseliti životu. Želi se smijati, želi pjevati, želi plesati, želi se igrati.

Želi ostati vječno mlado i vječno sretno.

Kad sam zabrinuta, ono nije zabrinuto. Kad sam nesretna, ono nije nesretno. Kad sam tužna, ono nije tužno.

Kad sam preozbiljna, kao da me malo povuče za rukav, osmjehne mi se. Možda mi malo i namigne.

Podsjeti me na lakoću postojanja, koje samo posjeduje.

Ono ne mari jesam li pametna ili glupa, dobra ili loša. Ne mari ni jesu li drugi ljudi ovakvi ili onakvi.

Kad ujutro iziđem u dvorište, osmjehuje se izlasku sunca.

Kad navečer gledam vedro nebo, osmjehuje se zvijezdama.

Možda mi se učini da mu zvijezde uzvraćaju osmijeh. Da se smješkaju zajedno sa njim.

To dijete je puno života. Kad bi ono umrlo, možda bih živjela ali bila bih samo prazna ljuštura.

To dijeto ne mari za ružnoću života, koja me izvana nekad dotakne.

U njegovom svijetu sve je lijepo, čisto, nevino i nedotaknuto. To dijete vjeruje u bajke.

Ono samo je bajka.

To dijete je moja najveća vrijednost, ono je snaga koja me nosi kroz život.

I zato ga ne bih dala niti prodala ni za kakvu cijenu.

Ponekad izlazi iz mene kroz smijeh, humor, veselje, i poneku nestašnost.

I kad sretne neko drugo ljudsko biće u kojem se samo prepozna, u kojem vidi samo sebe,

to dijete se razgali i razveseli do krajnosti.

I samo mi šapne: "Vidi, imam nekog s kim ću se igrati!"

Ovo je pisano 13. 06. 2022. godine, sad mi se čini kao da sam to pisala nekad jako davno.

Možda sam naglo ostarila:)

A da nije sve oko tog djeteta uvijek ni samo bajka, možda pomogne pokozati još poneki link:

https://youtu.be/P-G-hU_KDSQ

https://youtu.be/Hy6GVaZjWEs

You're on your own, kid - Taylor Swift

Ae, mlado ludo, a kad ostari pamet ostavi.... ;)

:)

Ako misliš na primjedbu o mom prijašnjem postu, nisam sigurna, pisan je prije nekih osam mjeseci:)

Nisam bila baš mlada, a koliko sam bila luda nemam pojma;)

Valjda me neće za idućih osam mjeseci pamet ostaviti sasvim;)

To je stara izreka na temu pameti i starenja....

Znam, samo nisam znala na koga se odnosi:)

Ako nešto ne znaš, pitaj mlade....oni znaju sve.

(rečeno još u Staroj Grčkoj :) )

Inače, ja sam rođen kao beba srednjih godina ;)

ne znam zašto se idealizira "dijete u nama" umjesto da se potencira odrastanje tok djeteta u nama. Najbolje sam se osjećala kad sam vidjela da mi raste broj godina i naučila uživati u svim povlasticama koje godine nose. Više se ne moram ustati nekom u tramvaju zato što sam mlađa :))
To ne ustajanje u tramvaju sam najkasnije usvojila.
Ne želim "hraniti" nesigurno neodraslo dijete u sebi, tražiti krivnje u tome što me u mladosti netko krivo pogledao ili što su bile susjedove trešnje crvenije. I vječito prebacivanje krivnje na roditelje i tesanje iste koze- da smo žrtve.

Najviše se voli kad shvatiš da si odrastao, najviše se veseliš životu i najviše uživaš. Ti se odrasla raduj suncu.

Ja tek kad budem imala nekih 100 godina, onda ću steći onu pravu zrelost i mudrost;)

Što ću ovako djetinjasta, još se moram puno toga naučiti;)

Sorry, Pogni, nisam odmah vidjela tvoj komentar.

Rođen kao beba srednjih godina?:)

To kao u onom filmu Neobični život Benjamina Buttona?:)

Pogni, imaš pravo na svoj stav.

Iako ne mislim da idealiziram to dijete u nama.

u široj rodbini imam jednu gospođu koju zomem teta.
Kod te tete se srećemo za blagdane.
Teta ima muža.
Na skupu su: ona i njezin muž. Njezin bivši muž i njegova cura. Dijete od bivšeg muža koje ima iz drugog braka i njezin muž i dijete. Tetino dvoje djece koje ima sa prvim mužem sa svojom djecom. Bivša žena od njezinog sadašnjeg muža i njezino dijete iz drugog braka. Ja sam svekrva od kćeri od njezine sestre. Dođe i njezina sestra sa svojim mužem i dvije kćeri i njihovim zetovima. Susjeda i susjed.. i tako redom..

Jednom sam pitala tetu kako to da se oni svi bivši i sadašnji vole i poštuju. Kako je kći njezinog bivšeg muža iz njegovog drugog braka voli kao mamu, pa mi je rekla da su svi odrasli. Svatko je odgovoran za svoje greške u životu, ne krivi onog drugog i svi se međusobno pomažu.
I smiju veselo kao djeca. Odrasli.

Kao djeca žurimo se odrasti...poslije čitavog života patimo za djetinjstvom i sa nostalgijom ga se sjećamo....

Zašto:
a)kao djeca osjećamo se ovisnima o starijima i ograničeni također voljom tih starijih. Usađen nam je instinkt da to vrijeme nesamostalnosti treba što prije nadići jer nas čini ugroženima... (što ako budemo ostavljeni)

b) Poslije nam fali ona zaštićena bezbrižnost u toplini roditeljskog doma......

Mislila sam na onaj dio naše osobnosti koji sadrži neku iskonsku, jednostavnu i nevinu energiju.

Recimo, da, bilo da imaš 50 ili 80 godina, nešto se u tebi može spontano nasmijati nekoj šali, ili se razveseliti zbog neke sitnice, kao što bi se razveselilo i malo dijete.

Evo, Pogni, da te citiram:

"Jednom sam pitala tetu kako to da se oni svi bivši i sadašnji vole i poštuju. Kako je kći njezinog bivšeg muža iz njegovog drugog braka voli kao mamu, pa mi je rekla da su svi odrasli. Svatko je odgovoran za svoje greške u životu, ne krivi onog drugog i svi se međusobno pomažu.
I smiju veselo kao djeca. Odrasli."

Lana, djeca niti niti nevina niti naivna.
Tek se rode pa dobro znaju manipulirati plakanjem da dobiju što im treba.
Djeca i lažu i manipuliraju i zločesta su daleko više nego odrasli.
Kažu da su djeca iskrena. Nisu. Savršeno procesuiraju ono što čuju doma i gađaju okolinu zločestoćom odraslih da kod toga rijetko snose posljedice.

Upravo na to sam i mislila, odrasli ljudi koji su dovoljno dobre volje i opušteni da se mogu smijati kao djeca.

Samo sam ja tu sposobnost nazvala unutarnjim djetetom.

To je samo stvar nekog termina koji sam ja upotrijebila u postu.

Ali suština onog što si ti rekla je ista.

Ljudi ponekad koriste različite pojmove da bi opisali iste stvari.

Nadam se da smo se sad bolje razumjele.

Nadam

Pogni, ali ne govorim o djeci, nego o jednom unutarnjem segmentu psihe, koji se uvjetno može nazvati unutarnje dijete.

Eh da, kakva bi to bila teta u vrtiću koja se ne bi mogla malo spustiti na razinu dječice sa kojom se bavi, no ne bih poželio da se to događa sa kirurgom dok mi kopa po utrobi.... ;)

A što se baš djece tiče, jasno da mogu biti manipulatori, ali zato mislim da je na odraslima odgovornost da tu djecu odgoje u zrelije ljude.

Ako upijaju samo manipulatorsko ponašanje iz svoje okoline, nije čudno da postaju mali manipulatori.

Isto tako, u nekim ranim godinama većina djece počinje nesvjesno ili svjesno iskorištavati svoju umiljatost ili slične osobine, da bi od okoline pridobili pažnju, poklone ili što god slično.

Tako da nije lako danas biti ni roditelj, rekla bih.

ha ha lana, tema ti je ok ali nažalost komentari ošli načisto? osobno, sagledala sam to svoje unutarnje dijete i prilično ga spoznala, ali svako malo neki novi čuperak istrči! pa ja to uredno počešljam...ha ha...ovaj moj komentar je još više....osho!

Jabsponzorusu, ja sam kao mala baš jako željela odrasti, mislila sam da me ne znam kakvo čudo čeka:)

Strijeznila sam se u pubertetu, pa se izludirala dok sam još mogla:)

Sara, zgodno si to sročila, ma neka čuperaka:)

Ako je unutarnje dijete tamo gdje treba i još veselo, a kod tebe mi se čini da znaš uživati u malim stvarima u životu, onda ni poneki čuperak ne smeta, imamo ih svi u ovim godinama, pomalo razbarušene.

A inače se stvarno trudim svakog komentatora uzeti ozbiljno i sagledati možda i drugačiju točku gledišta bilo koje osobe.

U konačnici, ne mora se svatko sa mnom složiti o ovoj temi, to bi bilo iluzorno očekivati.

A i nikakva diskusija se ne bi razvila da svi o temi misle isto.

Jabspozniću, tebe samo tete zanimaju, hoćeš one u staračkom domu kako si spominjao na jednom svom postu:)

Hoćeš one u vrtiću, sumnjiv si ti meni:)

Lana, ti spominješ dijete u nama samo u segmentu dječje radosti. Ljudi se daleko više bore sa djetetom u sebi u onom drugom dijelu gdje kao djeca ne nose lijepa sjećanja. I konstantno se bore sa demonima djeteta u sebi.

Obožavam zrele ljude. Oni koji ne čačkaju po porošlosti. Koji ne spominju svako malo svoje bivše koji su im obilježili život i ne traže izgovore za svoje pogreške negdje i u nečemu. Kad pišem zrelo, ne mislim da moraju imati sto godina, jer i mladi ljudi mogu biti zreli.

Savršeno jasna mi je terminologija "sačuvati dijete u sebi", ali ono što ti ja cijelo vrijeme pišem je da se ja s tim ne slažem. Jer životna radost u zrelim godinama ne mora biti sačuvano dijete, nego svjesnosti godina i uživanja u njima bez obzira na broj.

Pogni, točno, spominjem to dijete u nama više u segmentu jedne spontane unutarnje radosti.

Razumijem i ovaj dio o kojem ti pišeš, da se mnogi ljudi bore sa demonima u sebi.

Eto, imala sam u planu već duže vremena baš toj temi posvetiti post.

Nešto otprilike pod naslovom: Koliko nas roditeljski programi, obiteljski i socijalni, dakle programi okoline određuju u životu?

Iskreno, što se prošlosti tiče, mnogi ljudi itekako još imaju posla sa svojom prošlosti, i ja to i uvažavam i poštujem.

Na kraju krajeva, tko sam ja da sudim o bilo čijoj prošlosti, a pogotovo osoba o čijim životnim okolnostima jedva da išta znam.

Slažem se u tome da se zrelost ne mora nužno definirati kroz godine starosti.

Isto tako smatram da je ugodno ako čovjek može uživati u životu bez obzira na godine.

Nisam nigdje ni rekla da koncept unutarnjeg djeteta isključuje uživanje u vlastitim godinama.

Ali, ako se i dalje ne slažemo, ili želiš dodatno komentirati nema problema.

Rekla sam već da uvažavam svaki stav izrečen na ovom postu, ma koliko se možda razlikovao od mog.

A osobito i svako stvarno životno iskustvo koje itko ovdje iznese.

Zaboravila sam dodati da post koji sam gore spominjala u smislu da bih jednom pisala o tome, koliko nas roditeljski programi, obiteljski i socijalni, dakle programi okoline određuju u životu?

To mi se čini puno kompleksnijim temom i tome sam namjeravala posvetiti jedan post sa više materijala.

Koliko ću i kada.uspjeti pisati o tome ovisi i od mog vremena i privatnih obaveza.

Jedna blogerica mi je poslala tekst pjesme vezan uz ovu temu:

Čuvaj to dobro u sebi
jer sve se piše negdje na nebu
svaki uzdah, svaka riječ

Čuvaj to dijete u sebi
jer ako jednom ode od tebe
ode zauvijek

Ljepotu nađi u svemu
lošu vijest zaboravi
i pusti da te nosi
rijeka ljubavi

Voli me rukama
i tišinom i riječima
budi moja mirna luka
mome srcu svetinja

Voli me iskreno
pomalo stidno i naivno
i kada letim i kad sam na dnu
voli me kao u snu

Čuvaj taj osmjeh na licu
od dva neba što ti se nude
biraj nebo vedrije

Ljubav, čuvaj ljubav u sebi
to je dar
zbog toga se živi, zbog toga se umire

Duša puna mi tebe
sve je drugo nevažno
hodaj po mom srcu
za tebe je skrojeno

T. Cetinski/Kao u snu

U svaku raspravu o djetinjstvu mora uključiti i najpoznatijeg svjetskog geja,malog princa. I onda se pitamo što nas je dovelo do stanja u kakvom jesmo.

Nisam dosad čula tu pjesmu, ali sam potražila link.

Stavljam ga ovdje i ujedno zahvaljujem na poklonjenom tekstu i doprinosu temi.

https://youtu.be/jcgim7Z4MgQ

T. Cetinski - Kao u snu

Pelp, zezaš me?:)

Mali Princ je volio svoju Ružu:)

Kako onda gej?:)

Pa ko se normalan zove Princ(e) a da nije gej?! :))
A Ruža mu bje kamuflaža.:p

Igraš se ti riječima stalno?;)

Kaj to nije zabavno?
Zdravije nego se igrati s "princem".:)))

:))

Ok, ali meni je jedna pjesma od Princea super:)

https://youtu.be/jcgim7Z4MgQ

Little Red Corvette

A sada da li je to pisao nekoj svojoj Ruži ili nekom Ružmarinu:)

Ili možda onom Zumbul-Agi:)

Pojma nemam:)

Evo i tebi igre riječi:)

Jel vidiš kak su boje u opticaju,red, purple....?

Ružmarin(ruž Marin):)))

Od crvene boje mi unutarnje dijete poskočilo od radosti:)

Ostavljam još jednu bajku iako nije baš o Ruži:)

https://youtu.be/XkJK1udRPgI

Enya - May It Be

Usput rečeno, nedostaje mi Una.

Kad je Una bila tu, kod nje je gostovalo pola Iskrice.

A i ona je gostovala na mnogim postovima.

A sad nitko ni da se jednom riječi spomene na to da je Una bila ovdje jedanaest godina.

Znam da je otišla iz svojih razloga i sigurno ne bi željela da je netko zaziva natrag.

To nije niti moja nakana.

Ali, rekla je da će se možda jednom vratiti i isto tako da će možda komentirati na postovima čak i kada ode.

Pa vidjela ona ikad ili ne moj slijedeći komentar, ja ću joj ipak posvetiti dva linka za koje znam da ih voli.

Za Unu:

https://youtu.be/IFY5uY4UPCs

Oliver Dragojević - Što to bješe ljubav


https://youtu.be/XeH93zEsg0o

Giovanni Marradi - Just For You


I samo se iskreno nadam da je našla neku novu ljubav u stvarnom životu, jer mi se čini da je tako nešto nagovijestila.

Pelp:)

Boje, red, purple, Prinčevi, Ruže, Ružmarini i igre riječi:)

Eto, spleo si me skroz;)

Vidim sad da sam ostavila pogrešan link gore u jednom komentaru.

Pjesma od Princea - Little Red Corvette

https://youtu.be/HKa-cqLmEMs

Zahvaljujem svima na komentarima: Alis, Pogni, Sara, Jabspozniću i Pelp:-)

Isto tako, hvala i blogerici koja mi je poklonila tekst pjesme od Tonija Cetinskog.

Ida, zahvaljujem ti:-)