vještičje kronike

eh, Delhi
tu sad treba priprema, onako duboki uzdah i unutarnje bodrenje sa
- ma, mogu ja to i sama..
a onda se hrabro baciš u sav taj žamor, pa šta bude..
jer nema smisla smjestiti se, proći sav taj put i čamiti i dalje u hostelu, ili šetuckati kvartom,
razgledati ili zalaziti u dućane, kad je sami Delhi ogroman, sa više od 19milja stanovnika
a moj sadašnji “kvart”, gdje sam se smjestila ih ima cca 3oo.ooo, kvart jel’
i ima se šta i gledati i doživjeti, al ti je opet u jedno jutro, opet žućkasto i bez tračka plavog neba
odjednom bljesnulo u glavi
...điii u što se ja to upustih, i kako ću zapravo...
spomenula sam buku, trubljenje, ludu gužvu na ulicama
jesam?
ok, ali zbilja, ali zbilja je gužva, i ne znam baš da poštuju znakove, smjer, jer ako je ulica
s jedne strane jednosmjerna, i ima dvije trake, očekujte da iz “krivog” suprotnog smjera
prema vama idu barem dva tri motora, i to bez kacige, jer valjda vjera, karma
i usput dve tri motorne rikše, ili tuk-tuk, kako ih hoćete zvati
i to je to, i to je tako, zbunjujuće i besmisleno i opasno, ali je tako
i ja se ispočetka malo osjećala ono ‘ko budala, da zašto na jednosmjernoj cesti gledam
i dolje i gore smjer, al onda shvatiš da i nisi baš tak bedast
(a sve ostalo tek može da bude :) )
a na semaforu, iako su (samo) dvije trake, naprave se 4 reda,kolone, al to je zapravo gužva opća
jer svi bi da krenu, u još luđe guranje preko križanja, i da, ne sudare se, ne odbijaju si retrovizore,
niko ne ispada iz rikše..
i da, trube, ili si dovikuju, ili mašu, ili rukom pokazuju smjer, da ti prođeš ili će on tamo proći
taj dio mi je bio definitivno zbunjujući jel on tada signalizira nama, sebi, kome?
ali najčešće stanu, blizu, jako blizu, ali stanu, na vrijeme, tik do doticaja
i onda se smješkaš onima u rikši, tik do tebe, jer se oni smješkaju tebi, jer pogledavaju oni tebe
a i ti njih škicaš
a i već si odavno nogama istiskala sve zamišljene pedale po podu, kao da kočiš, i rukama se čvrsto,
skroz do bijelih zglobova držiš za štangu, ali nakon nekog vremena shvatiš
da te bole šake, ramena, jer si stalno ukočena, napeta, jer stalno stiskaš nešto, imaginarno
ali je svaka vožnja uzbuđenje i doživljaj za sebe, o čuđenju iznova nema više smisla
i nakon nekoliko vožnji u rikši, a koja nije nimalo spora, ni puzajuća,
na kraju se samo držiš tek toliko, onako ili kad baš procijeniš da će ogromno križanje
naglo zaustavljanje, skretanje, i zapravo održavaš ravnotežu još samo u zavoju
na ostalo se tijelo već naviknulo, a i mozak um ti je u "ommmm" prihvaćanju
a na ravnom dijelu, već 'ladno piješ coffee2go i nadaš se da taj koji te vozi zna kaj dela
i da danas nema loš dan ili bilo kakvu naplatu karme..
iako najčešće nema pojma gdje je tvoj hostel, pa usput staje i pita nekoga na cesti,
a i ti skupa sa njime zirkaš uokolo, gledaš poznate natpise, od popodne poznate izloge,
koje si velevažno popamtila za orijentir, kao i zgrade
i znaš da si tu negdje, vrlo blizu, jer si prošla tuda, pješice, ili vozeći se,
ali sada je već večer, i sve je malo puno drugačije i tu je, skoro što nije, imaš taj dojam
ali još nisi baš tamo..
ali onda prepoznaš ćošak, dućan, sjajan natpis na mramornoj fasadi i prepoznaš ulaz
u svoju ulicu, gdje ti je hostel, a koja ima rampu na ulazu i shvatiš, - gle, stigla sam..
i onda njemu, vozaču, uz kuckanje po leđima kažeš, zapravo dovikuješ, jer buka...
here, here, stop here !!
i uz uzdah olakšanja platiš mu tih 100rps (otprilike 10kn,)
iako znaš da je previše, ali eh, došla si..
ali da je zanimljivo, zanimljivo je, pogotovo navečer, kada neki uopće ne upale farove,
njima je svjetlo (valjda) od ulične rasvjete sasvim dovoljno
a ulice, hm
pločnici su uglavnom zmazani, malo ih ima, malo su cigleni, malo su asfaltni, malo su zemljani, malo ih uopće nema,
ili je na njima usput smeće, da baš smeće, ili su parkirani auti do ulaza, motori, prodavači cvijeća, po podu razasuli svoje aranžmane, ili prodaju voće na tezgi, ili je tu baš, a bez odvajanja ikakvog, autobusna stanica, bilo što..
pa se ne može proći, tak da moraš sve zaobići i tak, opet si na cesti, i držiš se ruba..
i da, tada pored tebe prozuji vrlo skupi auto, ili autobus, rikša, ili bicikl sa širokom drvenom od dasaka poslaganom prikolicom, na kojoj je povrće, voće i vaga,
ili bicikl koji na sebi zakačene vozi 6 (da, 6!!) plinskih boca, za pol većih i malo širih od naših
ili da, i konj, koji liči na kljuse, u laganom galopu sa improviziranom kočijom i kočijašem..
ali kužiš, shvaćaš, prihvaćaš, tu je to tako i hrabro ideš dalje, gledaš u taj svoj neki plan, papirnati
ili na mobitel, pokušavaš se orijentirati
i oprezno, jer promet, no ustrajno ideš prema metrou (da, imaju savršeni btw. bijeli metro)
i za cca 3 kn kartu, koja se kupuje na automatu, se voziš preko, pardon, ispod pola grada
i/ili pitaš gdje je taj spomenik, gdje je taj park, gdje je taj bazar, i svi su neizmjerno ljubazni
- m/ž, i vrlo susretljivi i nema ružnog pogleda, ni geste, već ti žele i napisati u tvoj notes ili
idu komadić puta sa tobom, pa čavrljate, jer da, znaju engleski, skoro pa svi, vrlo solidno (i bolje od mene)
ako ne i odlično, pa te dalje usmjere ili zamole prolaznika da te dalje uputi
i smješkaju se ili te pitaju ako se zbunjeno okrećeš radi orijentacije
- any problem ma'am ??
i evo me, skoro 7 dana sam već tu, a zapravo ni jedne loše impresije, doživljaja, od bilo čega,
bilo koga, dakle - no problem at all...
-
(.18.02. '19. 20:23. a vani 21*c)

Daj dalje, uživam :)

;) budem
ispale mi uspomene , pa ono, zašto ih ne zapisati i ovdje

kaj delaš dole...esi opičena ko jedna moja frendica kaj mora ići skoro svaku godinu u indiju.....ila samo ganjaša karmu il tak nekaj ??

pročitala sam tekst tijekom dana, ali tek sam sad zasjela malo komentirat! zanimljivo pišeš...ali još su zanimljivija mjesta na kojima si bila! mene indija fascinira ali mislim da nikad ne bih mogla tamo otić? imam jedan "sindrom" čistoće i općenito takav svijet ili npr egipat i slične zemlje u kojima se sav život odvija na ulici...ne bih to mogla? znam da time puno gubim, ali tipična sam europejka. no, da me intrigiraju te drugačije kulture (japanska, arapska, indijska) da, ali nikad nisam smogla hrabrosti otići tamo nekamo? zvao me pokojni suprug da idem s njim u japan, u namibiju, na aljasku i još ponegdje...ali nisam se usudila. ja u stvari ne volim putovanja, ali volim negdje biti! problem mi je do tamo doći i zato radije zadnjih godina baš i ne putujem. vjerujem da fascinira to šarenilo boja, ljudi...svega što se odvija u indiji na ulici! hvala na zapisu i opisu iz prve ruke!

Čitam, zanimljivo mi, ima još, ma'am ?
Jutro :)