vještičje kronike

Potpuni zaborav je stanje sreće,
blaženstva koje se trude da stignu sanjari;
tabula rasa, utapanje u ništavilu, kupelj ljudskoga duha i nerava.
Amnezija je poratna bolest, kao i srcobolja, odjek velikih kriza.
Nisu sve amnezije jednake, jer nismo svi jednaki mjesečari.
Paramnezija je jedna žena na igalu, u svijetloj haljini, koja nam maše maramom
čim je parobrod prestao da zviždi.
Naš je pravac: Srećna Ostrva, blagoslovljena Orionom, Andromedom.
Putovanje vodi u nepoznatu plavet, plavet se raspršava u bjelinu, pjene talasa i prestanak neba.
Putujemo, bez sjećanja, bez uspomena, bez pamćenja.
Putujemo, bez sebe. U istom ovom prizoru kao da smo već jedanput bili.
No ima raznih zaborava, raznih načina da se gubi veza.
Opijum, filmovi. Prošlost postaje sve više mrtva gruda zemlje, okovi; bježimo od prošlosti.
Svijet je velik, a ništavilo i praznina još veći.
Evazija je u smjeru nirvane. Gdje god je hvataljka popustila, zaborav nastaje i širi se.
Zaborav hvata sve stvari koje ostaju bez oslona i uporišta.
Jer se toliko zaborava širi, raspoznajemo da mnoge stvari nisu čvrste. Ne drže se, ne odolijevaju.
Zaborav...
Kliješta popuštaju. Iza zaborava nije mir...
Iz zaborava se izvija nemir, kao što biva sa stanarom iza zaključanih vrata koji ne može da iziđe.
Zaborav je odnio ključe. U sobi osamljenik je nemiran, on se trza, traži izlaz, traži ključeve i u zidove, u vrata lupa, lupa.
Lupaju samotari u izbi zaborava, ali do njih ne dolazi odgovor.
Teško je povezati pređu na mjestu gdje se prekinula,
a pamet bolesnika nije nit magioničara koja se svejedno nastavlja kao da se nije prekinula.
Novi ljudi...
Vidite ih po perivojima. Zaboravljeni, zabravljeni. Poneki od njih vraća se s izleta,
smiješi i čini mu se da je žrtva duge, duge hipnoze.
-
tin ujević

tin

kad bih imao taj dar.....

ah :)

frendica i ja ono prvi srednje, "opijale" se Tinom
znale napamet neke
ja osobno obožavala "svakidašnju jadikovku"
pa mu nosile bijelu ružu na mirogoj

ma ono romantičarke 100na sat :)

naravski tam mu je uklesano :

leti ko lišće što vir ga vije
za let si dušo stvorena..

Tin nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”. “Bez riječi”, odgovori mu mirno Tin.


U Sarajevu je tražio stan i nisu mu dali pa im je rekao:”Dok sam živ, ne date mi ni stan, a kad umrem, dat ćete mi cijelu ulicu.

eh, čitala sam i čitala i mišljah oklen mi je poznato? a onda vidim na kraju piše: tin! pa kad smo kod tina (neki broje komentare a neki uživaju u veličini ljudskog uma), evo da dam svoj mali prilog! imam doma (dobila sam ju još u osnovnjaku nekom prigodom kao poklon za napisani uradak u literatnoj) njegovu zbirku poezije (s prekrasnim predgovorom v. pavletića), izdanje naprijed, beograd, 1964. (neki tada još nisu znali čitati i pisati) pa da citiram meni nekako najdražu (djelomice) njegovu stvar:

".....ko sam, što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam?
uzalud nebo za odgovor molim.
uplašen sobom svoje suze gutam:
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznam ništa, a najmanje sebe...."

a kad smo kod tina, nađoh u dotičnoj knjizi jedan svoj prilično stari blog pa ću ga baš reprintat ovih dana...nekako me ćopila neka nostalgija čitat ovdje nešto dobro? tnx dono, da te nije bilo ne bih posegnula za tinom a tada ne bih niti našla taj zapis!