pOetry

Volim otici. Doma zaključam nered, nepospremljeni veš, neoprano suđe, nerazvrstane misli, depru protjeram kroz oberliht i odem u nepoznato. Nepoznate senzacije potiskuju brige u glavi. I brige postaju, sve manje i manje, i na kraju se rasplinu. Kao izgovoreno sve ono nagomilano u mraku iza desnog uha. Izgovoris na glas i nije vise ni vazno, samo je glupo.

Dakle vikend je. I sama sam as usual. Imam posla ali posao nije neko drustvo. Sama sa sobom u dnevnoj sobi samo premecem po glavi neprozvakane brige i pomecem ih pod tepih. Ili ih ventiliram pjevajuci naglas. Dok me nitko ne cuje. I onda mi je i u veilkom stanu pretijesno. Pa idem van , obujem cipele za hodanje i idem uzbrdo. Ne zato sto sam sportski tip nego zato sto bol u nogama pobija onu u glavi. I obratno. Na putu prema gore me bombardiraju mirisi boje neocekivane situacije, ljudi, hrana događaji. Sve je novo i drugacije. Hodam i nakon tisucu koraka osjecam se vedro. Uzemljeno. Udomaceno. Poznajem novi kraj i cini mi se bolji od onog koji sam ostavila. Nakon stotog dobar dan, vec sam nova osoba. Na vrhu sam brda. I gledam dolje, trazim pogledom svoj odskrinuti prozor i pitam se jesu li vec sve brige izvjetrile. Bole me noge, blatna, sam zedna i gladna. Samu sebe moram spustiti i s brda. Uspijevam. Strpam sve brige u vesh mashinu zajedno s prljavom odjecom. Udahnem novu sebe i zapocnem novi dan. Ispod Sljemena.

Imam svoj popis mjesta koje zelim vidjeti. Lastovo je visoko na popisu. Nemam pojma zasto. I Cres i Lošinj i… Ma svi me otoci privlace. Osjecam se i sama kao otok. U vezi sam poluotok i uvijek strastveno lobiram za izgradnju mosta ili bar cjelozivotnog pontona. Za sada jos nista. Otok sam. Sama sa svjetionikom i malo makije. Samodostatna. S izvorom vode i nemira u glavi. U vezi sam trajektnom ili katamaranskom vezom spojena s drugim otokom. Danas trajekti ne voze. Pa idem u brdo. Na obali me nitko ne ceka. Ako nitko nece sa mnom na Lastovo mozda trebam ici sama. Biti sama, na otoku.

Deset je sati i napravila sam popis planova koje danas necu ostvariti. Idem van. Pretvaranje balkona i radne sobe u dzunglu moze cekati. Volim strastveno biljke. I tuzna sam kad mi biljke uvenu. S novim entuzijazmom sadim nove. Bas kao i moje prezalijane ljubavi. Rastu dok ne prerastu posudu i onda ih moram pustiti ili presaditi se na slobodnu tratinu. I onda sve iznova. Sigurna sam da i fikus tuguje sam u svojoj posudi.

U Portu, u parku Seralves postavili su slusalice na drvece i mozes cuti sokove i sumove unutar debla. Posluhnes i drvo ti govori i place i smije se. I tuguje. U sumi je, ali je samo. Usamljeno u dzungli. Sadila sam ja i masline. Jer mogu zivjeti tisuce godina. Za sada mi nisu dale ploda. Neke su se osusile zajedno s kruskama, jabukama, narom i ostalim drvecem koje s ljubavlju sadim. S ljubavlju zalijevam i onda ih ostavim kad odem na put. Na otok.


Osjecam se umorno tuzno i usamljeno. I nist mi se ne da.
I znam blabla, trebala bih biti zahvalna, meditirati. Ozdravila sam, izlijecila se, pokrpala.Zdrava sam. Sve imam.

Veze na duljinu su pravi horor. S jedne strane ti daju svu mogucu slobodu. S druge strane ti ostavljaju svu mogucu samocu.

I mislis da si u vezi s osobom koja te voli kakva si jer ti njega volis kakav god da je jer si ga takvog prigrlila odabrala i prihvatila i bla bla bla i onda skuzis da moras na dijetu, da nemas dovoljno vitke noge, da ti je rit prevelika i trbuh premekan.I grudi ti se prelijevaju. I da te nece voljeti na zmirecki. I skuzis sve. Da su te hormoni opet preveslali i da se moras baviti sportom i zbog vizuala a ne samo zbog zdravlja i veselja. I onda ti se vise ne vjezba i osjecas se opet prevarenom. A vec si to trebala nauciti.

Raskopala sam ormare trazeci proljece na najdonjoj polici i rasturila balkon u potrazi za zelenilom koje ostavlja bez daha. I uspjelo mi je: ukocila su mi se ledja i soba kada mi je puna odjece koji treba baciti pokloniti ili opeglati. Zasto ne postoji odrziva odjeca'??… Zatvaram stan i cekam da Pepeljuga sve pospremi umjesto mene, i domaci, i patuljci, ma moze i robot i AI. Samo da se vratim u pospremljeni kaos. Teta Ruzica ne stigne danas. Pa bih ja trebala… uff . I tako nakon pokusaja pospremanja unutarnjeg kaosa i nereda na balkonu - I naravno sto ima bolje od bijega u netaknutu prirodu …Tamo ne mogu napraviti nikakvu stetu. Ne bacam smece u okolis. Hodam po utabanim stazama,ne gazim po cvijeću ne skrećem s puta, ne razgovaram s vukom i odbijam lovceve pozive na rucak.

Sto bi moglo poci po zlu? Daklem, kad sam vec u toj vibri, odlucih spontano i bez pripreme skoknuti do Medvedgrada. Google maps kaze 2 sata. Pa sto je to za mene, Nista, hodala sam i duze po muzejima i galerijama svijeta s bolovima u krizima i sjajem u ocima. Nakon sto godina zivota u Zagrebu po prvi put, bas danas, maltene u podne pravo je vrijeme za oltar domovini. Polozit cu zrtvu tamo – sav visak kalorija a, mozda cu, kad sidjem biti ljepsa i vitkija, pozeljnija i pametnija, mozda mi se vrati sjaj u oci i privlacnost u noge, mozda se vratim kao nova ja, samo vise sexy i manje needy, ja nesmotana, bistra i pametna, ja faca i superwonder woman, mozda ce onda htjeti sa mnom do Pariza i Lastova. (a mozda su u shumi, zakljucim kiselo ) i vratiti se u surovu svakodnevicu puna ozona, blata na cipelama i s muskul fiberom koji obecava i veselim sjajem u ocima... Kazem ja u sebi.

I dobro umjesto da pogledam kako doci do Medvedgrada, ili da uzmem stapove za hodanje koji su mrkli mrak, uopce te noge ne bole, hodala sam s njima po Sloveniji sa strganim kukom, ili da izvedem novi novcati hibridni auto na izlet, a ima i link na sluzbenoj stranici, ja stavljam slusalice na usi, slusam novi jazz koji sam nasla na Tidalu, obujem svoje gradske gleznjace, trenirku u kojoj pokusavam ukrotiti balkonsko bilje i google maps kao vodic. Bez kape, bez vode bez naocala i bez sunscrena na faci, a trebam ga nanijeti skoro ko i Gwyneth Paltrow (a zato valjda imamo iste inicijale, Ha!) pa krenem kroz Vrhovec. Mislim si, ok ima neki kiosk usput, jabuku sam pojela jos na Ilici. Ali ne bude kiosk Ili bude pa bude zatvoren. I tako idem tik uz cestu i sjetim se da sam se rugala bajkerima koji s mountajn bikea predju u cestovnjake i sjetis se i zasto. Hodati uzbrdo po betonu, asfaltu i slicnom pakao je za noge. I bez bicikla. A taman je prilika da te neki premladi, nabrijani posjedovatelj BMW terenca na putu do svoje subotnje kavice pokupi, (ne na nacin da ti ponudi prijevoz).

Ali opet dobro, ove su noge hodale po Himalaji, sad sam verzija 0.B2, s umjetnim kukom najnovije generacije i prirodnim grcem od boli u na faci. Ali ipak. Stizem do Medvedgrada, neozlijedjena i solo. Ugrizao me neki kukac za potkoljenicu i imam sljivu na desnom stopalu a nemam pojma otkud mi . I sve je che che sve je tamo divno i krasno i slatki muzejcic koji ne prima kartice i zelenilo i priroda i sunce i zrak i mir i priroda, i sunasce sja i lijepo je, i ponosna sam na sebe, i blatna i sretna i nitko mi ne treba i ja sam si faca i tko mi sto moze, i mogu ja to, i pobijedit cu i I will survive i ….
Ali necemo sad o tome.

I nadjem cak i automat za vodu koji ne radi ali zato onaj za kavu radi, taman da jos malo dehidriram, nadam se i da smrsavim, i mislim si - voda spek, potato tomato… . Popijem svejedno svoju kavicu, pokupim recept za piletinu s cesnjakom od gospodje s kioska i krenem nazad. Nema vise google mapsa, krepao mi je telefon. Orijentiram se po mahovini, a znam i madjarski, hehe. Ovaj put idem kroz planinu, a ne ko bogec bistricki niz cestu. Samo se nadam da necu na bistricku stranu.

Nema veze sto ja iskusna planinarka imam cipele za hodanje po ravnom i suhom, ne skroz oporavljenu nogu i sto se sad sjetim da sam mogla ponijeti i stapove za hodanje, sto nemam dobro podrezane nokte na nogama i sto mi je ziher puknuo zulj na peti. Samo ravno dolje. 100 puta kazes dobar dan, svako malo pitas koliko jos ima do Vrhovca, za slucaj da ipak nisam krenula nizbrdo u krivom smjeru, kazes hvala, dobijes vode od samilosnog planinara, nadas se da je to samo voda kazes opet fala puno i vec si kod Sestina. Napokon nadjes vodu na kiosku. Imas jos dva eura i mislis da mozes kupiti i vodu i kartu. Kupis vodu i sjetis se studentskih svercerskih dana u Zetovim prometalima. Pricekam sat vremena bus na Vrhovcu, tuznog pogleda nazicam od vozaca besplatnu voznju i ostavim mu pedeset zadnjih centi, jer naravno on ne prima kartice. Toliko o reklamama za Visu. Everywhere in the world. Samo ne na Sljemenu. Bolje da sam uzela Mastrcard. Bilo bi priceless. Pitam se da li da sjednem ili da ostanem stajati u busu jer ako jednom sjednem, kako cu ustati. Kriza mi sijevaju od bolova, Kuk me rastura. Noge bi pobjegle od mene da mogu. Osjecam bol u svakom misicu. Adrenalinska euforija uspona, prirode i bijega od zagrebacke stvarnosti se raspline. Nogometaski me faulira i ritne u potkoljenicu. Jos korak dva i doma sam.

Uhvatim odraz u izlogu. Izgledam kao cudoviste iz planine i prasume. Rascupana, crveno izgorjela ili nadam se samo zajapurena, s grcem od boli u misicima, zmazanih ruku i blatnih cipela.
Nekako sretna i vesela, okupana znojem i suncem. I bas sam si sexy. I mislim si da sam pol zivota potrosila u nastojanju da me drugi vide. Evo sad ja vidim sebe. I super sam si. Pobijedila sam bol i planinu.
Razmisljam uz glavobolju je li mozda vrijeme za laser, liposukciju ili samo solo put na Lastovo. I to sama.


Link

draga samarkand...nadam se da se nećete ljutiti što imam potrebu staviti komentar a samo sam uljez na vašem blogu...dirnuli ste me nekim svojim rečenicama...mnogima zapravo...a htjela bih vam reći..za utjehu...ja sam sexy...vježbam...vitka sam...čvrsta...no ne pomaže mi naći pravoga...a ni sagorjeti onaj sve veći needy dio mene... tako da se ne opterećujete vizualom... sve je baš sve u glavi.... a pravi će pasti s neba ili neće...uživajte i dišite na otocima...otok smo na koncu svi.

hvalaaaa
pozdrav s otoka otoku;)

;P

Javi se da tipkamo ako si usamljena, ima tema za razgovor

zanimljivo...
uvijek su ljudi otoci...
pogotovo bića koja se hrane na ovom blogu.
ili ne znamo bolje
ili očekujemo previše
ili smo oštećeni.

Pozdrav, Samarakand, sviđa mi se zapis.. " Nepoznate senzacije potiskuju brige u glavi "... točno je tako kod mene sada :)
Lastovo, svakako, ja bih preporučila i Vis , divan, moja velika ljubav.

volim kad imam ovdje kaj pročitati! hvala sam!

dobro jutro, dobar dan svima
draga Alis i draga Sara slažem se s vama
i vas s guštom čitam, ne stignem kmentirati , takva mi vremenska prognoza zadnjih godina
iako mi je iskrica i dalje omiljeni web uz jutarnju kavu

ovaj je tekst senzacija za zaborav od svojih misli
kao pauza
milka pauza :)
to je odlika vještog pisanja kada se različite osobe različitih navada nađu u poruci pisca
sinkronizacija

Sam vješta pletačice dekica od tekstova
ili slikarica indijskih parea
uh koji dijapazon
em se zamisliš em se nasmiješ
čitala bi te svaki dan

oslobađanje inicijacija u prirodi, zakon

glasam za put na Lastovo,
bila sam tamo prije ajme prije gotovo 40 godina
u uvali Zaklopatica
najela se jastoga kao nikad prije i nikad poslije u životu
svaka kuća ima svoj mol ispod kojeg drže vrše
hrane goste ribom jer im je to najjeftinije
a i vino je fino :)
no ono što mi je ipak blic slika kad se spomene Lastovo je nedirnuta ljepota prirode
lajtmotiv za otok iz mašte, kao Odisejev,
kreni društvo će ti se pridružiti usput

https://www.youtube.com/watch?v=bJSWsX-bDBI

hvala svima na citanju, preporukama i komentarima;)