divlje jagode

... prođe vrijeme i pretvara u sivilo sve što su bile čarobne riječi i bore oko očiju od smijeha, šetnje i žudnje, priče beskonačne kad  nema se vremena saslušati... toliko toga želiš mi reći, želim ti reći...
... zaista je odmaklo vrijeme pa sjećanja blijede i nisu više tako intenzivni ni susreti, ni razgovori, ni osjećanja... ona bljesnu kad se susretnemo, slučajno sve više...
... vozim kroz crno nebo nada mnom, bubnjaju prve kapi na šajbu, zatvaram hitro prozor... brisači u drugu, pa treću... i četvrtu. Presretaju mi na mom dugom putu tri grube nevere, opasne, žestoke. Skrećem ka jugu, stanem na semaforu, kao i svakoga dana baš na onome gdje rastu tvoje tratinčice. Nedavno su ih bili pokosili.
Stala je kiša. Sunce je. Sa sivoga čeličnoga branika, nisko uz cestu, vise prozirne srebrne kapi kiše u nizovima... u svakoj jedan auto visi, pa se one bojaju onako kako promijene svoj pogled na taj auto. Čine se tako radosne.
Ispod njih, ni pet centimetara razdaljine drhtulje netom kišom zbubnjane zatvorene glavice mladih tratinčica. Htjele bi podići glave, skutrene su, hladno im je, nemaju još snage, još su premlade i dotukla ih je ova silna voda  nebeska.
I tako streme ... kapi s neba i sitne drombulje sa livade
 

Laka ti noć Aman...

i tebi, i tebi Tee:-))))

hvala vjeTren:) tako sam nekako i željela to reći i mislila:-)