Inside out

Ima ljudi koji, kad prekinu vezu s nekim, naprosto pokupe sve stvari vezane uz tu osobu i bez oklijevanja ih zveknu u smeće. Čak ni nije bitno nam kojoj su strani vage ostavljanja, isto je - osobe više nema, stvari više nema. Točka. Nova stranica.
Osuđivao sam ih.
Ne zato što bih mislio da su u krivu jer možda - jedan mali možda - i nisu. Više, osuđivao sam ih jer mi je bilo nezamislivo staviti se u njihovu kožu i učiniti isto. Reklo bi se da sam im bio zavidan. Jesam li? Ne, ne dolazi u obzir. Ne mogu zavidjeti nekome tko te počisti iz srca, jednako kao i iz ladica, lakoćom kojom slomi šibicu.
U biti ne znam što je gore, kad popiješ tenisicu ili kad ti budeš taj čija je tenisica popijena. U oba slučaja, imaš pune ladice. I te pune ladice te tužno gledaju prizivajući sve one lijepe trenutke - uvijek samo lijepe, kao da drugačiji nikad ni nisu postojali - trenutke koji ti svi do jednog šapuću da je ovo sad naprosto pogrešno, da ne smije tako biti, da trebaš jurnuti popravljati nešto za što nedvosmisleno znaš da je nepopravljivo. S obje strane tenisice.
I onda netko naprosto sve to uzme i baci.
Kako samo može?

Da bi krenuo na novo poglavlje svoje životne knjige, trebaš najprije dovršiti staro. Da bi započeo novu stranicu, naprosto moraš okrenuti staru.
I onda, u trenutku kad okrećeš stranicu, probode te neopisivo jak osjećaj da dovršiš li pokret, pomakneš li taj list do kraja, sva će slova nestati i nikad ih više neće biti u tvojoj knjizi. I stisne te to, zadrhte ti prsti, pa se zapitaš želiš li doista da tih slova više nema. Jer, bila su lijepa, bila su glasna, bila su pokretač tvog kretanja i razlog tvog disanja i unatoč tome što si bolno svjestan koliko dugo to već nimalo nisu, ipak...
A netko ih naprosto uzme i obriše.

Ne znam u kom trenutku postaneš sentimentalan prema sitnicama koje narastu preko ruba svemira istog trena kad ti iz života ode osoba uz koju su vezane. Možda je to dio odgoja. Možda u genima imaš nekakvu nasljednu grešku, kod emocionalnog ljepila koje se aktivira točno u trenu kad nešto pokušavaš pustiti iz prstiju. Možda samo jesi ono što bi volio da je ona druga strana tenisice. Možda te strah da zaboraviš li nekog, ti ćeš sam također biti zaboravljen. Ta tko bi htio biti zaboravljen? I to upravo od osobe koja ti je duboko, čak i preduboko urasla u srž? Zaborav porezne službe ne računam, dakako.
A netko sve to naprosto uzme i - baci.

Ima ljudi koji nešto čine mnogo pametnije od tebe i svejedno im nikad nećeš moći zavidjeti. Uostalom, tko zna, možda oni zavide tebi.
Ma baš.

Potvrdi - zaključaj komentare - uzmi, baci i zaboravi.
Treniram na zapisu.
Možda jednog dana budem spreman i za pravi test.