Inside out

10. 10. 2008.


/Vrijeme migoljavo curi kroz prste poput pijeska, nezaustavljivo, nepovratno, rasipajući se i nestajući bez traga./

Bio je pametan dečko.
Nisu ga baš voljeli, jer zavist gradi pogrešnu vrstu popularnosti... osjećao je to, mučilo ga je to... ponekad. Ne često. Bio je bolji, toliko bolji da je rijetko osjetio potrebu mariti.
Bio je sam, ali ne i usamljen. Svoje je igre stvarao i igrao sam. Najbolji su mu prijatelji bile knjige, od kojih većinu uopće nije bio shvaćao... no opčinjavali su ga svjetovi izvan moći razumijevanja, svjetovi koji su mu hranili maštu. Odrastao je, gurajući pod tepih stvari koje su ga boljele, hraneći se stvarima koje su ga jačale.
Bio je pametan mladić.
Svoje je odluke donosio sam, posljedice je snosio sam - mislio je da je tako. I opet, bio je bolji, mnogo bolji. Predobar da bi mario, prebrz da bi se zaustavljao. Prejak da bi gubio. Svijet mu je bio na dlanu. Sad, voljeli su ga. I zavidjeli mu, no vrtoglava pjenušavost života kojim je živio, privlačila je. Nije to znao... ali jest osjećao da je tako. Zrelio je, puneći pluća do krajnosti, rastući duhom iznad svih obzora koje je nekad sanjao.
Bio je pametan muškarac.
Kamenčići otpora koje je mladost bezbrižno preskakala, prerasli su u planine prepreka - no nije mu to smetalo. Ispunjavalo ga je boriti se, pobjeđivati - dokazivao se gdje je god stigao, njegovom je putu samo nebo bilo granica. Neki su ga voljeli. Neki su ga se bojali. Neki su, pak, naprosto željeli da okusi poraz, da vide kakav je kad gubi i koliko doista snage ima iza tog neprobojnog oklopa. I dalje je bio sam, jer nitko ga nije mogao pratiti. I dalje je pod tepih zaborava gurao sve ono što se nije uklapalo. Stario je ne primjećujući to... godine su i nadalje radile za njega.
Bio je starac.
Mudar, tisuću puta prekaljen životom... no bio je starac. Nije bio sam, čak ni kad je to tiho u sebi vapio biti; ali je po prvi puta u životu bio usamljen. Jedna za drugom, grude su se valjale ispod tepiha, ujedale za listove nogu, penjale se uz leđa i grizle mu vrat... lomile su životni oklop poput suhe grančice i zračile ledenom hladnoćom koja je drobila kosti.
Bio je... starac.
Umirao je, znajući to. Nije više bilo novih vrata koja treba otvoriti, nije više bilo puta kojim treba grabiti. Kraj je dolazio uvijen maglom sjete za svim onim malim stvarima pored kojih je prošao ne zastajući, ne poštujući, ne mareći... svilen pokrivač tame polako mu je prekrivao oči. Pod sjenom stoljetnog hrasta, na malom, grubom komadu loše klesanog mramora, stajale su riječi:
čovjek je tek sjena sunca za kojim žudi.

-------

Žuto je lišće šuštavim tepihom pozdravljalo dječaka, zamišljenog nad neuglednim grobom čovjeka kojeg nije poznavao. Nije znao zašto je tu, nije čak ni razmišljao o tome - naprosto je osjećao da ponekad mora biti tu. I te riječi... sjena sunca? Sunce stvara sjene, kako ono samo može imati sjenu? Nije razumio. No unatoč tome, privlačila ga je ta rečenica, bilo je u njoj nešto tajnovito, veliko i moćno, teška suprotnost zapuštenosti i običnosti groba kojem bješe posvećena. Pitao se, tko ju je zapisao... da li je to citat tog čovjeka koji tu leži, ili tek nasumični redak iz neka knjige? Podigao je glavu, udišući dušu jeseni s kore hrasta, žmirkajući na ugodno jesenje sunce, zaboravljajući na misli koje su mu se tek pred koji tren rojile glavom…
- Moram stići u knjižnicu, inače neću imati što raditi preko vikenda... možda pronađem nešto što još nisam čitao.
Mnogo je čitao, zaista.


Bio je pametan dečko.