Inside out

11.10.2008.


/Nije još doba žali za propuštenim... no doba je straha od te žali./

Svako je jutro nemarno ispunjavala svoj uobičajeni redoslijed rituala. Prvo tuš... potom brzo uređivanje, neuobičajeno brzo za ženu... potom kava i cigareta. Zatim, osvjetljavanje monitora, klikanje na uobičajenu adresu, čitanje uz lagano otpuhnute dimove, opušteno buđenje nepca toplinom smeđe tekućine. Voljela je red i predvidljivost, iznenađenja je smatrala neugodnošću. Jedini tračak narušavanja svog svijeta nalazila je u tom čitanju - nije mogla znati što je tamo čeka, ponekad su je trnci tjerali na uključivanje računala. Trebalo joj je to. Mali, nezamjentni pomak izvan osobne kontrole, dovoljno velik da potakne radoznalost, dovoljno malen da ne pokvari uhodanost.
Iz jutra u jutro, iz dana u dan... prolazili su tjedni, pa mjeseci, pa godine. Tekst, kao da je samo nju čekao. Ponekad, dopustila si je umisliti da doista samo nju čeka. Nikad, baš nikad, nije svojim komentarom, odgovorom, dala do znanja da je vjeran čitatelj. S vremena na vrijeme, bilo je teško odoljeti. Ponešto bi je znalo razljutiti, ponešto bi je znalo dotaknuti... na mjestima koja nije dala dirati. No bila je ustrajna u svojoj šutnji, uvjerena da je šutnja jedini smisleni izbor, koliko god bila sve svjesnija da joj to što čita, sve više i sve dublje ulazi pod kožu. Bila je svjesna da joj sve dublje ulazi pod kožu neznanac koji to piše, neznanac s imenom i prezimenom, a bez lika i lica. Bila je svjesna... no nije željela biti svjesna. Prošlo je proljeće, prošlo je ljeto. U ranu jesen, slijedom obaveza, jednog je jutra izjurila iz kuće preskačući kavu, cigaretu... čitanje. Dan je bio mahnit, posao je uzeo svu koncentraciju... sve do navečer, kad je iscrpljena došla kući i nadoknađujući propušteno, skuhala si kavu i zapalila cigaretu svaljujući se u fotelju. Nije bilo isto. Nešto... nedostajalo je. Preumorna da bi istražila vlastitu zbunjenost, otišla je u krevet, zaspala poput kamena, ne mičući se sve do jutra. Ujutro... redoslijed rituala mogao se ponoviti na miru. Tuš, uređivanje, kava, cigareta, računalo. Klik na poznatu adresu... ... prazan ekran. Uspravila se u stolici, uznemirena. Kao da joj je netko ukrao dio nje, uskrativši joj dio navike. Pokušala je opet. Ništa. Potražila je tekst od prethodnog dana, onaj kojeg je propustila... pronašla ga... i natjerao joj je srse jeze uz leđa.

/Onima koji me vjerno čitaju... ovo je moj posljednji tekst. Sutra moji prsti više neće moći tipkati; bolest je otišla predaleko. I volio bih, jer vjerujem čvrsto u to, da ovaj dan u mislima budete samnom... nekako, neću biti sam, tada.
Žao mi je što se rastajemo.
Budite dobro./

On... ne, to je neka ružna, crna šala, pomislila je. To ne može biti. Ne sad, kad se toliko navikla da ga naprosto... užasnula se riječi koja joj je grebala usne, neizgovorena. U sobi je vladala tišina. Cigareta, dogorena, ugasila se u pepeljari. Kava je bila bešćutno hladna. Sjedila je ne mičući se, pokušavajući savladati poriv da vrisne. Satima... i satima. Sljedećeg jutra, bez tuša, bez uređivanja, bez kave i cigarete, proletjela je kroz sobu pored računala, istrčala van do kioska i kupila novine. Okrenula je poleđinu, listala stranice unazad... pronašla. Mali, crni okvirić, ime i prezime pod slikom...
Bio je zgodan, pomislila je.
Polako se vratila u stan; zatvorila iza sebe vrata potpuno nesvjesna svojih pokreta, dovukla se do radnog stola i sjela pred računalo, ukucala poznatu adresu, otvorila taj posljednji tekst... ... kliknula na riječ /komentari/... spustila prste na tipke...


/A meni je žao što se nisam stigla ni rastati s tobom./




10. 10. 2008.