Inside out

12.10.2008.


/Od bijelih se nada ispunjavaju bjelje, od crnih se slutnji se obistinjuju crnje. U raskoraku krajnosti, rastegnut do pucanja, čovjek hvata niti svojih težnji i nespretno ih plete u tkanje života./

Sjela je na krevet i rekla - /moram ti nešto reći./
Gledao ju je. Nakon više od pola godine otkad ju je posljednji put vidio, njeno mu je lice i opet izazivalo snažno lupanje srca, baš kao što je oduvijek činilo. Uživanje u tom prizoru poremetio je tek ton njenog glasa... zvučala je nekako ozbiljno, preozbiljno.
Sjeo je pored nje i zagrlio je oko ramena ne skidajući osmijeh sa lica, podsvjesno želeći da mu se samo učinilo. Odjednom... spazio je prsten na njenom prstu. Sledio se.
/Znaš... udala sam se./
Noćnu je moru prekinuo alarm jeftinog sata s ormarića. Spuštajući noge s kreveta na hladan pod, pokušavao je razbistriti snom još zamagljeni mozak. Taj kratki trenutak između sna i jave, kad stvarnost još nije stvarnost, a san više nije san, uvijek je u njemu ostavljao duboki trag, nezibrisiv satima, ponekad i po čitav dan. Pokušavao se sjetiti zašto uopće ustaje tako rano. Znao je da je važno... s tom je misli bio zaspao, da je silno važno da se probudi rano... no nikako da iščeprka razlog.
Sjetio se.
Ona dolazi danas.
Veselje koje je naglo pokuljalo venama, borilo se s gorkastim okusom u ustima, posljedicom bolno ružnog sna. Zatresao je glavom, trudeći se razbiti mučan osjećaj... /to je bila samo noćna mora, hej, prestani se mučiti glupostima./
Udahnuo je duboko, pa još jednom. Ustao je. Još bunovan, oteturao je u kupaonicu i pod vrućim tušem polako dolazio k punoj svijesti.
/Moram pospremiti... i skočiti po cvijeće…/
Sjećao se kako joj je na svaki sastanak donosio cvijet, ružu ili mali buketić sezonskog cvijeća, te kako se divno smiješila primajući te znakove pažnje.
/Moram donijeti cvijeće. Ružu, crvenu, najveću koju nađem. Veselit će joj se, nasmiješiti…/
Nekoliko sati kasnije nestrpljivo je šetkao stanom, svakih par minuta gledajući na sat. Samo što nije došla...
Srce mu je zamalo iskočilo iz grudi kad je začuo zvono.
Otvorio je vrata. /Hej/… toplina mu se širila tijelom dok ju je primao u zagrljaj, neopisivo željno, osjećajući joj dah na vratu i ljubeći joj kosu, obraze, usne... želeći je i gledati i grliti i nikad ne pustiti.
/Kad bi samo znala koliko si nedostajala…/
Ušla je u sobu.
Stala je pred prozor, upijala stare, poznate prizore grada, kotrljajući skrivene misli glavom. Krenuo je za njom, pokušavajući je opet zagrliti.
/Čekaj…/ blago mu je zadržala ruke. /Daj da sjednem, umorna sam, put je bio dug./
Blagi ubod neugode prostrujao mu je tijelom, no potisnuo ga je brže nego ga je i osjetio. Ta naravno, umorna je, bit će vremena sad... nakon pola godine razdvojenosti, opet su zajedno i neće se tako brzo razdvajati.
Sjela je na krevet, popravila rub suknje i pogledala ga njemu sasvim nepoznatim, ispitivačkim pogledom.
/Dođi pored mene, moram ti nešto reći./
Zastao je na trenutak... nešto u toj rečenici, bilo je pogrešno. Nešto, bilo je toliko poznato pogrešno...
Sjeo je.
Svom se snagom trudeći da mu glas zvuči mirno, rekao je - /slušam. Reci mi./
Nije se smiješila... bilo je to čudno, očekivao je osmijeh, želio je razbijanje napetosti kojoj nije mogao shvatiti povod.
Gledao ju je u oči, s nevjericom tražeći znakove vedrine, no bila je ozbiljna... nikad je u životu nije vidio toliko ozbiljnu. Njen je pogled bio dalek. Sjedila je uz njega, a bila neizmjerno daleko. U tom se trenu sjetio sna. Suze su mu zapekle oči. Pokušavao je nešto reći, pitati, no nijedna mu se riječ nije probijala kroz stisnuto grlo.
/Ne znam kako da ti to kažem…/
Sledio se.
/Znaš... ja sam se… /

…

Vjetar je divljao krošnjama drveća, bučno bacajući krupne kapi kiše u prozore. Teško sivilo neba gutalo je svaku misao, nedajući zori da se pojavi.
Iritantan zvuk jeftinog sata s ormarića prekinuo mu je san.
Ne otvarajući oči pokušavao je pronaći tipku za gašenje alarma, sve dok nespretno nije srušio sat na pod. Buka je prestala. Pokušao se vratiti snu... čuti do kraja rečenicu, još uvijek neshvaćajući da je sanjao. Negdje iz dubine mozga sjevnula mu je misao... /moram ustati./

/Moram ustati... moram pospremiti. I kupiti cvijeće.
Ona dolazi danas./