Inside out

12.10.2008.


/Ako pomisliš da ti je život u ruke dao dobre karte, otkriješ da su to karte za neku drugu igru... i da gore ne mogu biti. Pravde nema. Dobrota zamalo nikad ne biva nagrađena. Tko nije spreman gaziti leševe, cilj mu uvijek izmiče./


Bijesno je zalupila vrata ureda i bacila spise na stol.
/Kako se samo usuđuju... nakon toliko godina, nakon toliko vikenda provedenih uz papire i toliko neiskorištenih godišnjih odmora - kako li se samo usuđuju!/
Podigla je noge na stol i nervozno zapalila cigaretu. Zabacila je glavu otpuhujući dim... želeći da sve oko nje nestane i da sve bude tek ružan san iz kojeg će se probuditi u nekom sasvim drugom svijetu.
Zvonjava mobitela je bila sve samo ne željeni zvuk.
/Da? U uredu sam... što, zar me zato zoveš? Invalid si? Ne znaš otići do jebenog frižidera i uzet si nešto za jest? Da, nadrkana sam i ne, neću kuhat danas. Baš me briga. Da, i? Gle... nemam vremena za tvoje gluposti sad./
Oštro je zatvorila mobitel i poželjela ga tresnuti u zid.

Pokušala je shvatiti kako se uopće dovela u situaciju da joj svi, ali baš svi, piju krv nimalo ne mareći za nju. U stvari, nije se imalo što shvaćati - za sve je kriva bila ona sama. Pogreške čije je posljedice snosila, ljudi koje je krivo procijenila... sve si je to sama napakirala. Pitala se kad će jednom njoj netko nešto dati bez da traži sto puta više zauzvrat... kad će jednom nju netko zamijetiti zbog onog što ona jest, a ne zbog onog što od nje očekuje.
/Nema takvih/, zaključila je. /Takvi ne postoje./

…

Mazno se protezala na krevetu, znajući kako na njega djeluje to protezanje. Nasmiješila se u sebi... ne želeći mu pokazati da uživa mameći ga.
/Bi li mi napravio kavu?/
Pitanje je bilo tek reda radi, znala je da će on spremno pohrliti ispuniti joj želju, baš kao što joj je ispunjavao svaku, koju je god imala. Poljubio ju je, uzvratila mu je... nije bila vrsta žene kojoj uvijek paše poljubac, no jednostavno mu nije mogla uskratiti zasluženu nagradu.
Gledala ga je kako gol odlazi u kuhinju. Nije bio njen tip - uopće ni po čemu nije bio njen tip. No bilo je u njemu nešto što ju je uvijek iznova tjeralo da mu se vraća, koliko ga god puta ostavljala. Bio je pažljiv, čak i previše. Bio je nježan, bio je... drugačiji od svih muškaraca koje je ikad upoznala.
Nije mogla vjerovati da sve može odjednom biti toliko dobro. Unapređenje na poslu došlo je potpuno neočekivano, iako davno zasluženo. A on... na trenutak se posramila - takvog muškarca većina žena jedva može sanjati, a ona mu još uvijek ne vjeruje potpuno. Duboko u sebi, bojala se da će, povjeruje li, sve puknuti poput mjehura od sapunice - uvijek je bilo tako. I sve dok je sumnjala, stvari su išle dobro. A on se itekako trudio, te nije željela dati mu povoda da prestane. Bila je uvjerena da se muškarci trude samo dok im ne dopuštaš da te doista imaju... i željela je da taj trud traje.
Donio je kavu sa smješkom i nježnim riječima... po pogledu kojim ju je gledao znala je da bi on radije zagrljaj nego kavu. Nasmiješila se i zlobno uživajući zapalila cigaretu. Ne još... nek se muči malo. Bit će slađe poslije.

…

Zrak je bio prohladan i sa zahvalnošću je osjećala blagu težinu deke preko leđa. Drevni hrastovi sakrivali su škrto jesenje sunce, vječnom hladovinom štiteći slova na mramoru da ne izblijede. Polako je namotavala uspomene, jednu po jednu... slabašnim smješkom otkrivajući koliko su neke i dan-danas još bile drage.
/Bako, voljela si ga?/
Mek glas medicinske sestre iza naslona kolica prenuo ju je iz snatrenja.
/Da... voljela sam ga. I nisam mu rekla. A što ćeš… /
Pogled na datum uklesan na ploči povukao je suzu, baš kao i svaki put kad je pohodila grob. Dan ranije... ležali su zadihani grleći se, dok se kava hladila na ormariću... samo dan prije... da je barem mogla znati! Kako bi ga ljubila, samo da je mogla znati! Ni sekunde ga ne bi pustila... i rekla bi mu, da, rekla bi mu sve, da je luda za njim, da ga voli, da je sve ono što je maštala...
/Bako... hladno ti je. /
Šutjela je, ne želeći priznati da se stresla od žalosti, a ne hladnoće.
/Vozi me nazad/, protisnula je. /Vozi me nazad. /

Iako stanujući u istoj kući dugi niz godina, otkad je on poginuo, nikad je više nije mogla nazvati /dom/.
Dom.
Mjesto u kojem te netko silno voli. A jedini čovjek koji ju je zaista volio, leži pod kamenom pločom iza njenih leđa. I starac koji ju je kod kuće čekao, sve te godine je bio samo podsjetnik što je izgubila. Ni svađali se više čak nisu... davno je naučila da svoj mir može kupiti samo šutnjom.
/Nemoj mu reći da smo bile tu, nećeš?/
Sestra se nasmiješila, jer svaki je put slušala tu istu rečenicu, svaki put kad su bile na groblju, već godinama.
/Ne, bako, neću mu reći, to je naša mala tajna./
Niz puteljak među grobovima žena je polako gurala kolica sa staricom, razmišljajući kako se život promijeni u trenu. I pitala se, da se sve to njoj događalo, bi li ona bila hrabrija, bi li se punim srcem predala sreći ma kakve god bile posljedice, ili bi... ovako... jednog dana okajavala svoje odluke nad nečijim grobom.
Kao da je čula njene misli, starica tiho prošapće, sama sebi...

/Trebala sam mu barem reći. /