Inside out

14.10.2008.

/Što manje želiš... manje ćeš dobiti. Nijedna se želja ne ispunjava do kraja.
Skromnost ne donosi ništa osim vječne čežnje za nedosegnutim./


Pospremio je brezovu metlu u šupu, pažljivo zatvorio vrata i zadovoljno se protegnuo, žmirkajući na kasno popodnevno sunce.
/Taaako... dvorište je čisto. Još samo da sutra podrežem živicu i sve će izgledati baš kako valja./
Veselilo ga je to, dovoditi stvari u red. Život je bio toliko jednostavan - imaš krov nad glavom, nisi gladan, malo počistiš oko sebe i... što više čovjeku treba? Kad više nemaš što raditi, pogledaš malo televiziju, pa odeš spavati i sutrašnji dan dočekaš jednako sretno kao što si i svakog dosad. Nikad nije mogao razumjeti one koji su bili tužni zbog neostvarenih želja. Zašto uopće žele nešto što ne mogu imati? To čovjeku samo donese nesreću, nemir - a te je stvari sam vrag među ljude posijao, to je barem jasno.
Ušao je u kuću, brižno skinuo cipele, odgegao se do kuhinje i natočio si čašu vode iz slavine na sudoperu.
/Hoćeš ti?/, pitao je kroz otvorena vrata sobe ženu koja je glačala rublje. Nije ga čula. Slegnuo je ramenima, ispio čašu i odložio je u sudoper. Navirivši glavu u sobu, upitao je - /što ćemo za večeru?/ Pogledala ga je šuteći, te nakon pola minute - nije mu baš bilo jasno zašto joj treba toliko da odgovori - promrsila... /jeli smo pred sat vremena, što sad hoćeš?/
/Ništa, samo pitam što ćemo za večeru./
Pričekao je malo da nešto veli, te na koncu odustao. Provukao se pored nje do fotelje u kutu, uključio televizor i opušteno stao gledati nekakav dokumentarac, nije razumio o čemu, ali to ionako nije bilo važno. Ako je na programu, onda je valjda u redu.

...


Školska klupa je bila prepuna ogrebotina, urezanih inicijala i našaranih besmislica... čudio se što itko troši trud i vrijeme na takve stvari. Za njega, škola je bilo mjesto koje je morao redovno pohoditi, gradivo je bilo nešto što je morao učiti napamet dovoljno da izvuče pokoju trojku ili barem dvojku, tek da se provuče, a nastavnici - pa, nije baš razmišljao njima. Bili su mu poput namještaja, škola je bila tu, a oni su bili u njoj. To je valjda u redu.
Druženje sa djecom u razredu prihvaćao je jednako kao i sve ostalo u svom mladom životu - ono što je tu, tu je. Ako je i on tu, onda znači da se valjda treba i družiti s njima. Znao je da ga ismijavaju ponekad - nisu to baš skrivali - no nije mario. Sve dok ga nitko ne tuče, u redu je. Oni se smiju, nasmije se i on, svi se smiju... to je valjda u redu.
Kasnije, u srednjoj školi - krenuo je u zanatsku, otac mu je smatrao da je to za njega najbolje - odradio je ono što je nužno morao, baš kao i uvijek. Djevojke ga nisu posebno zanimale, sve to s njima bilo mu je presloženo. On je volio jednostavnost. Ako će neku jednom ipak morati poljubiti, poljubit će je - to je valjda u redu.
Kad je dobio posao kao šegrt kod poznatog gradskog obrtnika, bio je potpuno zadovoljan. Nisu mu davali da radi nikakve teške, nerazumljive stvari, ne nakon što je pokvario stroj čiji je popravak još uvijek plaćao dijelom plaće. Uglavnom je čistio radionicu i dodavao majstorima alat. Trudio se, žurio, uvijek bio dobre volje... volio je raditi to što je radio. Nakon zamalo dvadeset godina, još je uvijek radio isto. Bio je uvjeren, to je stoga što svi znaju da dobro radi. I to je valjda u redu, zar ne?

...


Polako je hodao ulicom osvijetljenom više mjesečinom nego rasvjetom... neobično doba da bude vani, ali eto, morao je ostati, gazda je častio radnike za svoj rođendan, u redu je da bude s ostalima. Dvije čaše vina koje je popio, lagano su mu maglile mozak. Nije navikao na toliko alkohola, ali nije mogao odbiti - svi su pili. Nešto dalje, na kraju ulice, osvijetljena je veža kafića propuštala buku iz unutrašnjosti. Nikad nije išao u kafiće. Što bi tamo radio? Pošten svijet s posla ide doma i radi što mora raditi, ne dangubi u toj buci i dimu. Tek ga je desetak koraka dijelilo od ugla, kad iz kafića izađoše muškarac i žena... zablenuo se i zastao. Pa to je njegova žena! Što li tu radi? Par je zastao, kratko tiho razgovarao, te držeći se za ruke brzo krenuo putem nedaleke autobusne stanice.
Još je uvijek stajao, pokušavajući lagano pripiti mozak natjerati da mu objasni to što je vidio.
Pričali su... i onda su otišli. I držali su se za ruke. On se nikad nije držao za ruke, to mu nije ništa značilo.
Ako ona to radi s nekim drugim, valjda njoj to nešto onda i znači.


/I to je onda valjda i u redu./