Inside out

15.10.2008.


/Plesti niti... tkati. Pucaju, hvatati ih, tkati ispočetka, uporno i uporno iznova.
Iza leđa, podmuklo, šulja se spoznaja da je broj početaka konačan.
Nadati se čudu... i nepuknutim istkanim nitima./


Umorno je skinula naočale i odložila ih na stol trljajući nažuljani korijen nosa. Pogled na sat, jedan je. Još sat vremena, još jedan pacijent... i moći će kući pod vreli tuš, da ispere težinu misli iz glave i ukočenost iz tijela. Sve je češće žalila zbog odabira svoje profesije, tim više što joj je bivalo sve lakše na zamalo prvi pogled otkrivati zbog čega je netko došao k njoj. Birajući studij, bila je nesvjesna svoje empatije... a empatični je psihijatar profesionalna katastrofa. Ne za one koje liječi, jer im može prići bliže od ikog, doslovce ući u njih, nego - za sebe samu. Postajalo je sve teže živjeti tuđe boli.
Tog je dana kroz njenu ordinaciju profilirao niz ljudi kojeg bi poželjela tek najljućem neprijatelju. Nije znala što bi prije, da li da se pošteno izviče na njih jer sami sebi čine štetu, ili da ih naprosto izbaci van.
/To bi bilo nešto!/, pomislila je uz kiselo sarkastičan osmijeh. /Vrisnuti - idiote! I potom ga šutnuti kroz vrata da odleti kroz čitavo predvorje. Eh, da barem mogu!/
Doista, tog su dana kod nje dolazili ljudi koje bi redom trebalo ne liječiti, nego mlatiti.
Iritantno razmaženi mladić čiji je jedini problem bio užasavajući nedostatak bilo kakvog odgoja, pa nevjerovatna drska žena srednjih godina koja je od svog klimakterija napravila neviđenu katastrofu, a tek kad se sjeti onog klipana s prstenom u nosu kojeg je dovela policija na vještačenje... bože, ti zbilja stvaraš koješta!
Kucanje ju je prenulo iz misli. Ustala je, pustila u ordinaciju muškarca koji je tiho pozdravivši krotko sam sjeo u stolicu i mirno čekao.
/Sjednite./ Voljela je zbuniti pacijente - postajali su spontaniji, a spontanost je davala iskrenije odgovore.
/Ja... ispričavam se, nisam ni pitao smijem li./
Zastala je. Rječit, obrazovan ili barem načitan, kulturan, brzo je u sebi procjenjivala. I hvala ti bože, ne još jedan iritantni kamen na njenoj današnjoj grbači. No dobro, da vidimo što mu je.
Sjela je za svoj stol, praveći se da čita nešto sa hrpe papira, a u stvari neopazice promatrala njegovo ponašanje. /Ima oko 35, najviše 40./ Uočila je sitne pokrete njegovih prstiju, iako je samoobrambeno prekrstio ruke. Ima malu tremu... dobro. Podigla je pogled.
/Kako vam mogu pomoći?/
Nasmiješio se kratkim smješkom i mirnim glasom upitao... /Stvarate li čuda?/

Nakon petnaest godina svog posla, mislila je da je više ništa ne može iznenaditi. A u tom trenu, počeo ju je obuzimati osjećaj da je upravo čeka nedoživljeno iznenađenje.
/Ponekad/, odgovorila je oprezno. /No kakvo čudo biste vi željeli?/
/Pa... ne neko veliko, bit će dovoljno jedno malo, sasvim malo. Tek da se uvjerim da su čuda moguća./
/Religiozni ste?/, zapitala je. Brz odgovor... /Ne./
/A zbog čega biste onda željeli da se ostvari neko čudo?/
Promatrali su se međusobno, poput dva borca u ringu koji odmjeravajući pokušavaju pogoditi slabu točku protivnika.
/Gledajte, doktorice, da skratimo muke meni, a uštedimo vrijeme vama... moje djetinjstvo je bilo sasvim u redu, mama me je dovoljno mazila, nisam mokrio u krevet, nisam imao nikakvih velikih trauma u pubertetu i adolescenciji…/ i nastavio je redom nabrajati sve glavne oslonce psihoteoretičara, kao da uživa otežati joj posao.
/Kolege smo?/, pitala je bez razmišljanja, pa tek potom shvatila kako ju je uhvatio nespremnu - jer nije mu trebala priznati da je baš toliko u pravu.
/Ne, nismo, na sreću. Mislim, ja ne bih podnio gledati luđake po čitav radni dan, hvala lijepo. Ali... ja samo dobro poznajem sebe, pa je uzaludno da se vi mučite iskopati i reći mi stvari koje znam i sam./
/Ili je arogantni seronja, ili je izuzetno pametan/ zaključila je. Možda i oboje.
/Onda mi recite, zbog čega ste došli kod mene?/
/Rekoh vam. Zbog čuda./
E, nećeš, zainatila se. /Uozbiljite se. Jeste li bolesni ili ne? Imate li kakve tegobe?/
Opet se nasmiješio.
/Da li sam bolestan... to bih i ja volio znati. Jer, vidite…/
Zaustila je prekinuti ga, no nešto joj je govorilo da upravo slijedi najzanimljiviji dio i pustila ga je da govori.
/… želim biti sretan... a nisam. Bez ijednog simptoma depresije, bez ikakvog posebnog razloga, bez ijedne neispunjene velike želje - a nisam sretan./
Šutjela je, osjećajući da nije završio.
/Zadovoljan sam ponekad... ali ne i sretan. Sve što druge usrećuje, mene samo rastuži - jer osjetim da mi to nikad ne bi bilo dovoljno za sreću./
/A što vi smatrate srećom?/, ponukala ga je da govori dalje.
/Upravo se o tome i radi - ne znam. A ne znam jer je nikad nisam doživio. I sad ćete me razumom prosuditi kao budalu koja priča gluposti…/
Uhvatila se kako upravo to čini.
/… ali ćete istovremeno ipak instiktom osjetiti da to itekako nisu gluposti./
Zamalo je zinula. On... čita je!

...

Kasno popodnevno sunce zijalo je kroz prozor, a u ordinaciji je dvoje ljudi živo razgovaralo. Ona, žena kojoj je vlastiti posao već obilato dojadio, te on, muškarac koji je došao tražiti čudo - da mu ona pokaže što je sreća. I nije to više bila ordinacija... to je bila tek soba, štit od svijeta kojeg oboje nisu željeli prihvaćati takvim kakav jest. Ona nije bila liječnik, niti je on bio bolesnik, bili su samo dvoje ljudi koji su se međusobno osjetili.
/Kako je to bizarno/, zamišljeno je započela, /došao si tražiti čudo i naučiti što je sreća, a... postigli smo samo to da ja shvatim kako nisam nikad bila sretna./
Nasmijao se... /neću ti naplatiti seansu./
Prihvatila je smijeh.
/I vidiš, to je stvarno čudno. Da mi ovamo uleti autsajder, psihoanalizira mene umjesto ja njega, te uspije pronaći nešto što ja sama nisam bila pronašla. To stvarno jest - čudo./
Uozbiljio se.
/Vidiš... u pravu si. Jest čudo. Znači... moguća su!/ Oboje su se na to nasmijali.
Promatrala ga je i smiješeći se zaključila, /zaista izgledaš sretno kad se smiješ./ Zadržavajući osmijeh na licu, oči su mu ipak navukle koprenu sjete.
/Izgledam sretno... možda. Ali kad odem odavde…/
Nedovršena rečenica ju je naprosto zvala da reagira, da mu dade utjehu, da ga... ne pusti da ode.
/Možemo i zajedno otići odavde/, tiho je prozborila, netremice mu držeći pogled zarobljen svojim očima.

…

Željno je ispila posljednji gutljaj kave iz šalice i odložila je na tanjurić pored knjige. Priča koju nje upravo pročitala... e da, kad bi barem tako bilo! Psihoanalitičarke koje se zaljube u svoje pacijente, pacijenti koji nisu bolesni niti opasni nego tek nepopravljivi romantičari, susreti koji se u roku par sati pretvaraju u nešto lijepo... kad bi barem tako bilo. A nije.
Okružila je pogledom svoju ordinaciju, hrpu kartona bolesnika kojima su tek snažne doze lijekova omogućavale nešto nalik relativno podnošljivom životu... to je stvarnost, a ne priče poput ove, nestvarne i neispunjive sanjarije nekog nadobudnog i neupućenog pisca. Čuda ne postoje, ne u stvarnom životu.
U ordinaciju je ušla medicinska sestra i na stol joj stavila vidljivo nov karton.
/Imate još jednog danas/, rekla je. /I nećete vjerovati što me upitao dok sam mu ispunjavala karton.
/Što?/

/Pitao me da li stvarate čuda./