Inside out

17.10.2008.


/Želja - uhvatiti sreću.
Cilj - držati je čvrsto da nikad ne pobjegne, držati je nježno da nikad ni ne poželi pobjeći./


Nespretno je rukom naslijepo čeprkao po pretincu tražeći upaljač. Kiša je sumanuto lijevala nad cestom, tjerajući brisače da nemoćno priznaju poraz... kroz vjetrobransko se staklo nije vidjelo zamalo ništa. Napipao ga je i zapalio cigaretu sasvim nesvjesnom kretnjom. Sva mu je pažnja bila usmjerena na vožnju - nije se sjećao da li je ikad prolazio kroz takvo pakleno vrijeme. Bujice vode slijevale su se asfaltom, nebo se spojilo sa zemljom u punom smislu riječi. Automobil je nesigurno gazio opasne lokve vode, pomalo zanoseći i pri najblažoj promjeni smjera.
Mučio ga je loš predosjećaj. /Nije nazvala... zašto još nije nazvala?/
Kratak pogled prema zaslonu mobitela donio je razočaravajuće prazan ekran. Nema propuštenih poziva. Razmišljao je bi li joj poslao poruku. A što da joj veli? Da juri kroz nevrijeme čekajući njen poziv? Ona to zna... trebala bi znati. Ionako, ne može tipkati sad, bilo bi čisto samoubojstvo pogledom po tastaturi tražiti slova dok mu cesta pod njim nemilice napinje živce.
Na trenutak, kiša je jenjala, staklo je postalo prozirno... taman toliko da mu pokaže magleni zid u kojeg je iste sekunde ujurio i shvatio da ne vidi apsolutno ništa pred sobom, tek gustu, podmuklu bjelinu. Srce je zakucalo još brže, mozak je nezasitno gutao kisik pretačući energiju u osjetila, u živce, u mišićje. Adrenalin mu je zujao u ušima... svaki atom tijela napeto je pokušavao održati automobil na potpuno nevidljivoj cesti.
I tada je zazvonio mobitel.
Refleksni pokret očima prema zaslonu, tek kratki djelić sekunde nepažnje, bio je dovoljan da ne uoči na vrijeme rub ulaza tunela pred sobom. Nagli trzaj volanom, bočno klizanje automobila i oštri prasak udara metala o beton, bili su posljednji zvuk kojeg je čuo.

...

Svijest je polako punila stanice mozga, vraćajući svijet na svoje mjesto. Pomaknuo je nešto - htio je pomaknuti nešto, još nesposoban razlikovati da li je to bila ruka ili noga i oštra ga je bol natjerala da zaustavi pokret.
/Oči. Moram otvoriti oči./
Iz nekog je nejasnog razloga očekivao blještavilo svjetla, no nije ga bilo. Pred sobom je mutno vidio neprepoznatljive oblike koji su ga okruživali, polako se pretvarajući u poznate dijelove automobila, stisnute i ispremiješane zajedno u potpuno nemoguću hrpu.
/Razbio sam se/, oblikovala se misao. /Ona... zvala je/, uslijedila je istog trena sljedeća.
Pokušao je okrenuti glavu. Tek par centimetara od prstiju, ležao je mobitel... u tom trenutku, do uma mu se probio zvuk poziva.
/Još uvijek zove. Moram se javiti…/
Istegnuo je ruku ignorirajući bolan pritisak negdje ispod ramena, dohvatio uređaj, otklopio slušalicu.
/Hej... gdje sam? Na cesti... mislim da sam se upravo slupao./
Bizarna jednostavnost te rečenice natjerala ga je da se nasmije u sebi. /Ne šalim se. Razbio sam se./
Kao bljeskom, mislima mu je prostrujalo što će sad biti. Ona će pitati da li je ozlijeđen, on će... što? Lagati? Čekaj, pa u stvari još ni sam ne zna kako je.
Spustio je pogled prema tijelu uronjenom u izlomljenu plastiku i savijeni metal. Mlaz tamne, crvene krvi tekao je poput divljeg potoka kroz nazubljeni krš.
/Nisam dobro/, pomislio je. /Ovo nikako nije dobro./
Nije ni čuo njeno pitanje, više ga je osjetio. /Nisam dobro, medena…/
Zašutio je.
Pitao se koliko ima vremena. Hoće li joj stići reći da... hoće li joj stići objasniti da je njen glas najljepše što je ikad u životu čuo, da bi stisak njene ruke, sad, ovog trena, bila jedina stvar koju uopće može poželjeti?
/Volim te, znaš…/
Ona je šutjela... ili je on više nije čuo. Negdje u skrivenom kutku mozga, učinilo mu se da čuje sirenu i taj ga je zvuk smetao, želio je da nestane, želio je čuti nju.
/Pričaj mi/… prostenjao je tiho.

…

— /Teška prometna nesreća desila se na 95. kilometru autoceste na samom ulazu u tunel. Vozač još neutvrđenog identiteta izvučen je uz pomoć vatrogasaca iz potpuno smrskanog automobila i liječnici se još uvijek bore za njegov život./ —

...


Sanjao je.
Livada, nepregledna, meko zelena, prepuna cvijeća koje je opijalo mirisom. I ona, uz njega, s rukom u ruci, u prozračno bijeloj haljini, nasmiješena, lijepa kao i uvijek, vedra, razigrana... Negdje iznad, negdje neodređeno iznad, ogromna ga je bijela svjetlost zvala da dođe i taj je poziv bio pun topline i nježnosti. Krenuo je... i osjetio da joj mora pustiti ruku.
Zastao je.
Ne može joj pustiti ruku, ne smije, tako je divna, ne želi joj pustiti ruku!
Raskidan zovom svjetla i željom za tom rukom, jedinom rukom na svijetu koju je želio držati, dvoumio se, mučio, ugoda je postala neugoda, livada se oko njega počela zatvarati poput klopke, svjetlost je tamnila i to ga je počelo boljeti, sve jače, bol, isuse, boli, boli, boli...!
/Dobro je... puls mu je stabilan... ruke mu nismo mogli spasiti, ali preživjet će. Taj stvarno ima sreću/, zaključio je umorno glas ispod kirurške maske nakon petog sata mrcvareće operacije. /Nije u njemu bilo krvi koliko u čašu stane, a nismo mu mogli iščupati mobitel iz zamalo potpuno odsječene ruke./


/Uhvatiti sreću i držati je čvrsto, držati je nježno, poput držanja voljene ruke u svojoj ruci./