Inside out

19.10.2008

/Ponekad, u svijetu neispunjenih želja zasja svijetli tračak ispunjenja.
Ponekad, tek ponekad, nemoguće postaje moguće, a san se uistinu živi./


Pokretne su je stepenice nosile ususret blještavilu izloga. Toliko lijepih stvari, toliko svjetla, blještavila, toliko omamljivih poziva da se uđe, pogleda, isproba, kupi... bila je shoppingholičar. Ne klasični, bolesno ovisni - jer u zadnjem trenutku, s jednom nogom već prešlom preko ulaza u trgovinu, odustajala bi, zaustavljala se. Vrlo nerado i teškom mukom, no... zaustavljala se. Datum u mjesecu bio je pogrešan za pražnjenje novčanika. Znala je to, mrzila je to, ali kontrolirala se, makar bi se mogla okladiti da je ona tupa bol negdje u dubini glave posljedica upravo opiranja kupovanju.
Sjela je uz prazan stol u kafiću trgovačkog centra i naručila kavu.
/Bolje sad, dok još uopće i imam novaca barem za kavu/, pomislila je, /jer ako ne odolim…/
Pogleda mahnito lutajućeg po izlozima koji su je okruživali, osjećala se poput Ivice i Marice kad ugledaše kućicu od kolača i čokolade. /Isuse, pa to je ona torbica koju sam tražila... i gle, onaj kaput, točno sam takvo što htjela za zimu! A vidi onaj remen... i ne, ne vjerujem - one cipele bi mi točno odgovarale uz crnu haljinu!/
Borila se svim silama da ne jurne ne dočekavši kavu. /Ne smijem. Ne, ne smijem. Smiri se curo, ne luduj, popij kavu i žmiri ako treba./ Požalila je što na glavi nema prekrivke za oči poput konja, da ne može vidjeti ništa osim upravo pristigle kave na stolu pred sobom. U tom trenutku, pogled joj privuče žena s malim dječakom, ne starijim od pet godina, zastala pred izlogom koji je šarenio igračkama. /Sad kad mali zacendra/, pomisli, /odvući će ga k'o vreću./ No dijete je mirno stajalo pred izlogom držeći majku za ruku, bez riječi, ne mičući se... tek su mu blagi pokreti glave otkrivali da oči gladno napaja prizorima iz izloga. U jednom se trenu majka okrenula prema njemu, sagnula, nešto mu govorila, pokazivala na izlog... no on je šutio, potpuno miran, potom pognuo glavu i zakoračio na stranu, od trgovine, blago vukući majku da odu. Bio je to vrlo neobičan prizor. Dijete koje ne želi ući u dječji raj? Nemoguće! Majka, još uvijek sagnuta, još je uvijek govorila - i mogla bi se okladiti da je nagovarala malog da uđu.
Radoznalost je pobijedila. Iskapila je kavu, ostavila par kovanica na stolu i krenula bliže da čuje o čemu se radi.
/… obećala sam ti i nije važno, zima neće biti jaka i ne trebam kaput... hajde, znam da želiš, idemo unutra i sam izaberi što ćeš…/
Dječak je nevoljko ponovno vratio pogled na izlog. Kratak sjaj u očima, brzo ugašen ponovnim spuštanjem glave.
/Neću, mama. Znam da nemaš novaca. Budeš mi drugi put kupila./
Stajala je zaprepašteno. Tako malen, a tako... bože, koju riječ da uopće upotrijebi? Skroman? Skromni petogodišnjak? Isuse! Da nije vidjela svojim očima, ne bi ni u ludilu vjerovala da je ovakvo što moguće. Otkimala je glavom, žaleći dijete, no još više žaleći majku. Kad dijete samo odbija nešto jer je svjesno da to ne može dobiti... /a tako je malen još!/
Krenula je prema izlazu.
Vrteći u ruci ključeve automobila, zapazila je da su majka i dječak krenuli u istom smjeru, tek nekoliko koraka iza nje. Pred samim izlaznim vratima, učinila joj se čudnim grupica ljudi uz vrata koji kao da su brojali svakog tko prođe. Ne mareći, zakoračila je prema vratima, kad...
/Gospođo, čestitamo! Vi ste milijunti posjetitelj našeg centra, osvojili ste kupovinu po želji u jednom od dućana po vašem izboru!/
Zurila je u mladića koji je to govorio veselo joj tresući rame, pokušavajući zatvoriti usta širom razjapljena od iznenađenja.
/Čekajte - jel' se vi to šalite samnom?/ Mladić se nasmijao, /ne, zaista, osvojili ste besplatan shopping!/
Pored nje, majka i dječak su se pokušavali provući kroz vrata. Nagla joj je misao strelovito projurila umom. /Ne, pogriješili ste... nisam ja milijunta... on je -/ i pokazala prstom na dječaka koji je radoznalo promatrao prizor uz kojeg je prolazio. A potom je brzo, da se ne predomisli, izjurila van.

...

Šetajući polako prema automobilu, smiješila se.
/Blesačo, mogla si im barem jedan dućan otjerati u bankrot/, smijala se u sebi.
Blagi povjetarac igrao joj se uvojcima kose oko lica, toplina sunca milovala joj je nasmiješene obraze.

/Kako lijep dan... / pomislila je, /… stvarno bi bio grijeh trošiti ga na shopping./