Inside out

20.10.2008.

/Razmišljati... analizirati... shvaćati. Procesi koje um nesvjesno vrti u svakom djeliću sekunde, potaknut svakom rečenicom, rječju ili tonom glasa... beskonačno, stvarajući beskonačan broj scenarija, pretpostavki i strahova.
Teško je pitati. Još je teže na pitanje dobiti odgovor.
Najteže je slijepo vjerovati./


Zavaljen na jastuk podmetnut pod leđa, polako je otpuhivao dim cigarete. Pored njega, lagano je izgužvana plahta obilježavala mjesto na kojem se još do maloprije neodoljivo protezalo njeno tijelo. Bila je prekrasna kad bi uživala... sklopljenih očiju, tiho stenjući, zabacujući glavu u trenucima vrhunaca strasti... ta mu je slika ispunjavala mozak do posljednjeg neurona, čineći ga potpuno nesposobnim za razmišljanje o ičem drugom.

Iz kupaonice se čuo šum vode iz tuša. Jedva je čekao da se vrati, da još koju minutu legne uz njega i zagrli ga, da ponovno zavuče prste u svilu njene kose.
Ugasio je opušak u pepeljari, ustao s kreveta i krenuo prema kuhinji, pokušavajući se prisjetiti da li je jučer kupio onaj sok koji ona toliko voli. Njena je torba bila na podu, vjerovatno se prevrnuvši sa stolice kad su... mda. Tako joj je lijepo ljubiti vrat... otresao je novu sliku iz glave i podigao torbu. Raskopčana, nekako mu je iskliznula iz ruke i rasula sadržaj po stolu. /Ah, sranje, srećom se nema što razbiti/, pomislio je i počeo stvari stavljati nazad u torbu. Hrpa raznih sitnica, sasvim uobičajen sadržaj ženskih torbi, nije mu privlačila pažnju sve dok...
/… gle, pasoš. Zašto to nosi sa sobom, pa nikud ne ide? Hajd' da joj vidim sliku, ne bi mi je nikad sama pokazala, najvjerovatnije./
Otvorio je putovnicu, pronašao sliku, zaključio da je i na njoj lijepa baš kao i u stvarnosti... i tad mu je pogled zapeo na slovima ispod.
Nepoznato ime i prezime.
Vratio se u sobu, sjeo na krevet i zamislio se. Tko je ona? I čije je to ime i prezime? I... što to uopće znači?
Loša je slutnja nezaustavljivo rasla i nepokorivo mračila sva iole razumna objašnjenja. U tom je trenu izašla iz kupaonice i ljupko umotana u ručnik, bosa, blagim smješkom okićenim licem, došla u sobu. Zastala je. Položaj u kojem je sjedio, rekao joj je da nešto nije u redu.
/Što je?/ - zapitala je.
Izgovorio je naglas ime i prezime iz putovnice.

...

Zavaljen na jastuk podmetnut pod leđa, polako je otpuhivao dim cigarete. Pored njega, lagano je izgužvana plahta obilježavala mjesto na kojem se još do maloprije neodoljivo protezalo njeno tijelo. Bila je prekrasna kad bi uživala... sklopljenih očiju, tiho stenjući, zabacujući glavu u trenucima vrhunaca strasti... ta mu je slika ispunjavala mozak do posljednjeg neurona, čineći ga potpuno nesposobnim za razmišljanje o ičem drugom.

Iz kupaonice se čuo šum vode iz tuša. Jedva je čekao da se vrati, da još koju minutu legne uz njega i zagrli ga, da ponovno zavuče prste u svilu njene kose.
Osjetio je žeđ. Ustati, otići u kuhinju, nije mu se dalo. /Njena je torba tamo, na stolici... mogao bih pronjuškati da vidim kakva sve čuda u njoj krije/, zločesti je dječak u njemu nabacio pomisao. I tada, u tom kratkom trenutku, čitava mu je još neizvršena radnja proletjela pred očima - torba na podu, podizanje, rasipanje, putovnica... posramio se. /Bože, stvarno sam... blesav. Da i nađem taj pasoš - a zašto bi ga uopće imala u torbi? - ne bih ga otvorio, nije red tako kršiti nečiju privatnost, pogotovo ne njenu./
Ne ustajući, zapalio je novu cigaretu i nestrpljivo je čekao da dođe.
Izašla je iz kupaonice i ljupko umotana u ručnik, bosa, blagim smješkom okićenim licem, došla u sobu. Zastala je.
/Gdje mi je torba?/
/U kuhinji, mislim/, odgovorio je. /Da ti donesem?/
/Ne, ne trebaš, sama ću./ Potom se vragolasto nasmiješila govoreći - /jesi li kopao možda?/
/Naravno da nisam, što ti pada na pamet/, odgovorio je pomalo uvrijeđeno. /Što, zar imaš kakvih tajni koje ne smijem vidjeti?
/O da, da samo znaš…/ nasmijala se.

...

Minutu kasnije, ležala mu je u zagrljaju. Nosa zagnjurenog u njenu kosu, mazio ju je po ramenu i uživao ne misleći ninašto. Tek nekim sitnim djelićem mozga, tvrdoglavo otpornim na ugodu trenutka, lagano se kovitlalo pitanje... zašto nije htjela da joj ja donesem torbu?
Uzdahnula je.
/Moram ići/, prošaptala je i nježno mu poljubila obraz. Ustala je, odbacila ručnik
(/kako prekrasnu guzu ima!/ zavapio mu je gladno um),
brzo se obukla i okrenuvši se, pričekala da on ustane i otprati je do vrata.
/Hej... skoro sam zaboravila... imam iznenađenje za tebe/, slatkim je, nasmiješenim glasom probudila njegovu radoznalost - /i otvori kad odem./
Otvorila je torbu i iz nje izvadila paketić, te smijući se dodala - /sigurno nisi kopao, ha?/
/Ma naravno da nisam/, nasmiješio se. /Hvala ti... /
Izgovarajući to, slučajni mu je pogled pao u otvorenu torbu obješenu o njenoj ruci.

Iz kuta, ispod hrpe sitnica, virio je ugao putovnice.