Inside out

21.10.2008.

/Jedini trenuci kad um zasigurno ne stvara ikakve besmislene konstrukcije, trenuci su strasti, prepuštanja i dodira. Trenuci kad raj prestaje biti san i postaje stvarnost, kad svijet nestaje u izmaglici uživanja i ništa, baš ništa, ne može biti pogrešno.
Trenuci kad... ljubav neodoljivo miriše iz svih pora./


Slušala je.
Već neko vrijeme uopće nije čula što on govori, slušala je samo glas. Negdje daleko, čule su se riječi ljubavi, želje i nedostajanja, no one su tek nijansirale ugodu izazvanu glasom. Nogu podignutih na stol, opušteno naslonjena u fotelji, puštala je pramenove mašte da se lelujavo pretvaraju u slike, u slatko podsjećanje na trenutke kad...
Osjetila je toplinu u bedrima i shvatila da bi sad najradije taj glas izvukla iz slušalice i fizički mu osjetila dodir.
Zamišljala je.
Znala je da je izluđen od želje. Ne samo da je to svako malo ponavljao, nego je doslovce osjećala njegovu čežnju i nestrpljivost, strujale su mu glasom. Zamišljala je kako sad sjedi tamo, s druge strane telefonske veze, kako se vjerovatno nesvjesno dira preko hlača, uzbuđen koliko to samo zaljubljeni muškarac može biti. Zamišljala je kako bi, da je to njena ruka, njemu sad zastao dah, kako bi tiho zastenjao i pogledom je preklinjao da nastavi.
Sjećala se.
Sjećala se najviše njegovog pogleda - onog pomalo mutnog pogleda, jednako punog divlje strasti i neopisive nježnosti... dok mu iz kraja oka titra tračak tužno psećeg cvileža željnog maženja. Voljela je način kojim ju je gledao, voljela je način kojim je dokaz da je željena, silno željena, u njoj izazivao želju. Voljela je njegove dodire, ponekad nespretne, no uvijek prepune nježne pažnje. Blagi joj je smješak ozario lice kad se sjetila kako mu uvijek mora reći kad ga želi grubljeg, divljijeg, jer on se sam rijetko to usuđivao postajati.

...

Zatvorenih je očiju svu pažnju posvetila sebi, ruke zavučene u raskopčane traperice. On je i dalje nešto pričao mrmorećim, željnim glasom, no nije ga više čula, nije joj to više trebalo.
/Šuti/, rekla je tiho. Osjetila je naglo zastajanje, mogla je vjerno zamisliti njegovo lice kako mijenja izraz iz iznenađenja u uzbuđenje. Shvatio je.
Dirajući se, čula je iz slušalice šuškanje skidanja odjeće...
/Odlučio je sudjelovati, znači/. Nasmiješila se. Godila joj je brzina kojom je reagirao na nju. Bilo je dovoljno da mu kaže tek koju riječ ili uputi tek pogled i već je iz njegovih očiju blistao žar uzbuđenja.
Osjećala je trnce ugode, dovoljno jake da uklone smetnju ne baš najudobnijeg položaja kojeg bi mogla zamisliti. Osjećala je toplinu kako joj struji niz tijelo, uživala potpuno se opustivši, ostavljajući tek uhu da s druge strane prima zvukove njegovog sve glasnijeg i bržeg disanja. Pojačavala je svoj dodir, slušala kako njegovo stenjanje postaje sve glasnije... dok se u pozadini čuo drugi, sve brži ritmični zvuk, zvuk za kojeg je točno znala što predstavlja. Uzbuđivala ju je pomisao da je on sad zamišlja. Uzbuđivala ju je neodređena besramnost toga što su činili, uživala je u njoj. Sve bliže vrhuncu, sasvim je isključila svijest, ubrzala i pojačala dodir svojih prstiju i...
... dok su je preplavljivali valovi orgazma, tiho je zavapila riječi strasti, ne mareći bi li je itko mogao čuti. Nekoliko blještavih trenutaka bila je sama sa sobom, hvatajući zrak, dok joj je bilo divlje lupalo u grudima. Kroz svijest joj se probio njegov prigušen krik. Čula ga je kako jednako poput nje pokušava kroz stenjanje uhvatiti zrak.

...

Nasmijali su se, bez riječi, bez objašnjavanja, potpuno stopljeni uživanjem kroz eter.
/Pričekao sam te malo/, nasmiješio se. Nije rekla ništa. I da ju nije čekao, ne bi to zamijetila... no bilo joj je žao reći mu to, znajući da mu to znači.
Pogledala je na sat.
/Nisam loša... petnaest minuta. što veliš, da probamo opet?/ Slatko se nasmijala zabezeknutoj pauzi koja je jasno govorila kako ga je i opet uspjela iznenaditi.
/Ma, šalim se.../ nasmiješila se.

/Idem si najprije napraviti kavu./