Inside out

24.10.2008.

/Svijet boli. Neznanje boli.
Nema čistog neznanja... svako neznanje je mali djelić znanja, komadić nepopunjene slagalice čija zjapeća praznina otrovno ranjava, nedajući mira dok se ne popuni. Ne reci mi ništa... ili reci mi sve. Između, ponor je užasno bolnih pretpostavki./


Sjedio je glave spuštene na dlanove, laktova podbočenih o stol.
Pred njim, na osvijetljenom su monitoru urezano stajale riječi koje nije želio ni mogao čitati. Crv sumnje je bešćutno rovao kroz mozak, stvarajući paklene slike i hraneći strah... ne, nije to smio čitati. Novi je redak zatitrao na ekranu. Nakon par sekundi, još jedan. Nije se usudio podići glavu i pustiti očima da ih vide.

...

Ležali su zagrljeni, već smirenog disanja nakon vođenja ljubavi.
Ona mu je zamišljeno mazila ruku, osjećao je njenu odsutnost... no nije htio pokvariti ljepotu tih trenutaka, kao da je osjećao da bi pogrešno pitanje prizvalo neželjen odgovor. I šutio je. Upijao je njenu toplinu, udisao njen miris, osjećao mekoću njene kože pod prstima... uživao u svemu tome i šutio. I tada, osjetivši nemir u njemu, ona je zapitala -
/što je?/
Kao da se svemir prelomio u tonu njenog glasa, kao da mu je život ovisio o tome što će reći... kako god bilo, poteklo je iz njega poput bujice, svi strahovi, sve sumnje, sve nemile slučajnosti koje su mu nagrizale dušu. Teklo je vrtoglavo, jedno za drugim, suzama orošenih očiju praznio je crni nespokoj iz sebe. A kad je završio, nastala je tišina. Teška, mračna, bolna tišina.
I tad se ona nasmiješila, nježno ga poljubila, počela pričati... i svemir je ponovno bio zacijeljen.

...

Udobno naslonjen u svojoj stolici na terasi, promatrao ju je kako čučeći brižno uređuje grm bijelih ruža.
Toliko je godina već prošlo... a ona je još uvijek bila lijepa kao nekad, s tek pokojom borom na licu, dobivši njome zrelost i ne gubeći ljepotu. I tijelo, bože, kako je dobro još uvijek izgledala! A on - zamalo starac, istrošen vremenom... i zapitao se na trenutak, zar ga ona doista toliko voli?
I tad mu je pred očima bljesnula prošlost, sve njegove sitne ljubomore koje se toliko trudio ne pokazivati, sve sitne, bolne sumnje kojih je ona bila sasvim nesvjesna - sve dok mu jednom konačno nije ispričala čitav svoj život, popunila praznine u slagalici i tmurno nebo njegove svijesti obasjala čistim, iskrenim suncem.
/Kakva li sam bio budala…/ sa stidom se sjetio. /A samo sam trebao pitati!/
Ustala je, otresla zemlju s koljena hlača i ljupko došetala do terase držeći u ruci prekrasan cvijet.
/Volim te, znaš?/ rekao joj je ozbiljnim glasom.
/Znam/, nasmiješila se. /Pomiriši... predivna je./
Omirisao je pruženu ružu, udišući tog trena mirise svih ruža koje joj je ikad u životu poklonio.

/Da... predivna je. Poput tebe./