Inside out

25.10.2008.


/Neznanje boli na mnogo načina. U javi... ali još više u snovima, jednako kao što i mašta u snovima biva ljepšom i savršenijom.
I sanjaš sve što te proganja, ali i raduje... svoje najsnažnije misli u snu ispreplićeš na načine javi nedostupne. I sanjaš... što jest, čega se bojiš i čemu se nadaš.
Snovi su pitanje. Snovi su odgovor.
Snovi nas čine onima koji jesmo./


Još jedno jutro u nizu probudila se neraspoložena, bezvoljna i umorna. Snovi. Čudni. Zbunjujući, kaotični, prepuni neodređene prijetnje i kiselkastog zadaha. Zarekla se da će uvečer popiti neku tabletu za smirenje, bilo što, samo da ne sanja. Nisu snovi bili krivi, znala je, no sve dok su joj po čitavu noć umarali mozak, dnevne su obaveze postajale sve neizdrživijima. A problemi su se taložili jedan na drugi, rješenja nisu nailazila niotkud, vrtlog prijetećih katastrofa sve joj je jače tjerao paniku u kosti. Nije mogla podijeliti svoje brige ni sa kime, bilo bi prebolno. Da barem može sanjati nešto lijepo, da se barem noću može opustiti od svih utvara stvarnosti!

...

Možeš sanjati što poželiš, čitala je. Trebaš samo... željeti. Ali ne željeti iz očaja, iz strepnje, nego svim srcem doista željeti.
/Da, baš/, pomislila je. /Kao da ja ne želim. Kao da ja ne bih umjesto svih prokletstava svog života radije bila negdje, bilo gdje, samo da je drugdje, negdje gdje misli teku mirno i staloženo i gdje ništa nije...

...

Proplanak obasjan suncem okruživao je malu, skladnu kućicu, ljupko urešenu patinom starosti. Pjev se ptica više osjećao nego čuo ne narušavajući blagost tišine prizora. Na trijemu su još nagužvani jastučići odavali da su u dvije udobne pletene stolice još do maloprije sjedili ljudi... no nikog nije za vidjeti bilo.
Tiho, vrlo tiho, zamalo šaptom vjetra nadjačano, moglo se čuti kako netko nježno doziva ime... tako poznato ime.
Naglo je otvorila oči. /To ime…/ Na trenutak se ponadala da bi se mogla vratiti u san, da bi ga mogla čuti, prepoznati, upamtiti - ali san je maglovitim viticama napuštao njen um. Ali... pomoglo je! Zamalo je vrisnula od sreće. Sanjala je! Sanjala je sliku točno kakva joj je godila mašti, sanjala je ljepotu, mir, sreću!
Došlo joj je da zgrabi telefon, nazove i podijeli svoju radost - pomoglo je! Doista možeš sanjati ono što silno želiš!
Stvarnost ju je pred vratima čekala rascijepljenih ralja, no uz neobičan je inat osjetila da ovaj put, s time se može pokušati boriti.

...

Zadovoljno je obliznula usne, kava je bila odlična. Odlažući šalicu na tanjurić, podigla je pogled i uz osmijeh rekla - /ono o snovima... sjećaš se? Čitala sam kad si to bio napisao. I zbilja... djeluje./
/Drago mi je čuti/, odgovorio je. /A i vidi se da djeluje, doimaš se drugačije, odmornije... snažnije./
/Doimam se zato što sam se riješila utvara/, kiselo se nasmijala. Udarilo ju je posred mozga to što je upravo izrekla.
Riješila se utvara.
Bilo je to sjajno čuti izgovoreno naglas.
/Još mi samo nešto u svemu nedostaje/, tiho je dodala.

/Nikad nisam uspjela do kraja čuti to ime./