Inside out

3.11.2008.

/Sve dok sanjaš, postojiš.
A kad više i ne budeš sanjao, kad se posljednji san raspline u vječnu tamu, postojat ćeš u snovima drugih... jer ljudi nestaju, no snovi su vječni./


Kroz otvoren je prozor dopirao lahor s okolnih brda.
Starčev je krevet bio postavljen tako da mu sunčeve zrake što dulje griju bolne kosti. Volio je sunce, njegovu toplinu i raskoš, oduvijek je željno upijao svaku njegovu zraku. Vjerovao je da je čovjekova energija i sama dio sunčeve, da svoju snagu crpi upravo iz sunca, da blagost sunčevih zraka i čovjeka čini blagim i krotkim. Nije vjerovao u Boga. Vjerovao je u sunce.

...

Dječak je hitro navlačio majicu, napola trčeći prema vratima.
Čekaj, kamo ćeš? napola brižno, napola radoznalo zapitala ga je baka. /Na sunce! Idem na sunce./
/Ali nisi ni doručkovao, stani, kamo toliko žuriš?/
/Ne trebam jesti... sunce će me nahraniti!/, veselo je odvratio dječji glas i brzo šmugnuo van prije nego li ga tko stigne zaustaviti. Bože, to dijete... otkimavala je glavom baka, makar već pomalo naviknuta na dječakovu opsjednutost suncem. Ah, neka mu, pomislila je. I majka mu je bila takva, vječno jurila za sunčevim zrakama.
Suzu koja se polako stvorila u kutu oka, pustila je da nježno klizne niz obraz. Sjećanje je još uvijek bilo svježe, makar su prošle već tri godine. Baš... ista je mama.

...

/Kako mu je?/
Liječnik kao da je prečuo to pitanje, no njegova je šutnja bio zlosutan odgovor. Nakon duge, preduge tišine, uzdahnuo je.
/A što da vam velim? Znate i sami... nasljedno je, njegova je majka jednako bolovala i sve se desilo užasno brzo... on se još dobro i drži. No bojim se... ovo su mu posljednji dani. Rak je napao čitav organizam, nevjerovatno je da je još uvijek živ./
Žena koja je postavila pitanje, spustila je pogled kao da će negdje na podu pronaći čudotvoran lijek kojim će spasiti svog oca jezivo bliske smrti. Starica pored nje nije ni trepnula - čitavo je vrijeme gledala van, kroz prozor male ordinacije, prema suncu koje se polako spuštalo k brdima na zapadu.
/Živ je jer mu sunce daje snagu/, tiho je rekla, ne mareći čuju li je. Liječnik ju je upitno pogledao - kako molim?
Žena pored starice osjetila je potrebu da objasni.
/Znate, mama vjeruje da... u stvari, oboje - i mama i tata - vjeruju na pomalo čudan način u sunce. Zato smo vas i tražili sobu sa puno sunca za tatu. On... od sunca mu je bolje./
Liječnik je šutke blago klimnuo glavom, shvaćajući besmisao situacije. Ta upravo ga to sunce i ubija, sve je i počelo tumorima na koži. No reći im to... bilo bi okrutno.

...

Starac je polako treptao umornim očima dok su se zrake zalazećeg sunca igrale sjenama po zidovima sobe.
Još malo i nestat će... i više se nikad neće pojaviti.
Sunce kao da je osjetilo njegovu misao i poslalo mu jednu zraku na ruku, poput pozdrava starog prijatelja.
/Ti... moja snago/, nasmiješio se starac. /Ti... ostavi mene, grij moje drage, njima više trebaš... meni si već dalo sve što sam ikad želio./
Kao da ga je čulo, sunce je povuklo zraku i tonući iza brda pustilo sobu da polako uplovi u sumrak.
Starčeve su oči još jednom trepnule... i potom se zauvijek zatvorile. Sa otvorenog mu je dlana nestajala toplina posljednje sunčeve zrake, rasplinjući se u nadolazećoj tami.

...

/Bako, gledaj!/ dječji je glas nestrpljivo pozivao, kao da se dešava nešto silno važno što će proći prebrzo i nikad se više neće ponoviti. Brišući ruke o pregaču, baka je izašla na trijem.
/Gledaj, bako, gledaj sunce kako se smije!/
Nasmiješila se i zagrlila dječaka oko ramena. Pred njima, sjajna je kugla neštedimice kupala toplinom zemlju, drveće i ljude, iako već duboko u zalasku.
/Hoćeš li ga opet sanjati noćas?/ upitala je dječaka.
/Moram! Moram ga sanjati. Ako ga ne sanjam, onda više ne bi došlo. A mora doći da mi možemo biti živi, jel'da?/
Nasmijala se djetinjoj filozofiji.
/Imaš pravo, potvrdila je./

Treba sanjati sunce.