Nekomu...negdje...

Hajde ubij me do kraja,dovrši to što si počeo,
oružje nije bitno,biraj pogled, riječ, najmanju gestu...
Razapni me između danas i viječnosti,golom rukom iščupaj srce i onako je samo tvoje...
Ostavi me na vjetrometini neka mi raznese tijelo nemilosrdno vrijeme,i sa posljednjom kišom neka me u sebe upije zemlja...
I kada budeš hodao po njoj,znaj da svakim korakom gaziš po duši mojoj...
a ja ću ti brojati korake...

Hm....-)))
ne vjerujem ti da ne razumiješ...

sado-mazo?
Pa ne ubijaju oni...pogotovo ne ovako...
A ako misliš da ja uživam u boli...griješiš jako...
Metaforični osjećaji samo...A opet,ne moramo svi uvijek sve razumjeti...:((

Ruka koja daje uvijek je iznad ruke koja prima...
Ja mislim samo da nikada ne treba bezrezervno vjerovati!!!

Nema granice, zločestoćo...Uvijek treba ići do kraja...u dobru...ali i u zlu...

khm... sto zelis reci time da ne treba bezrezervno vjerovati? jer ako ne vjerujes tako, zar ne gubis bit? ili, moze li ista biti bez toga? a mozda i moze, da. svi smo ljudi. pogreska vjerovanja bezrezervnog u covjeka koji nije idealan, jer nitko nije, je valjda ono na sto ciljas... da to je oke. i kad znamo da nismo idealni, onda znamo da si mozemo vjerovati, a kad nas tkogod iznevjeri, moze se oprostiti, jer svi smo samo ljudi. ?

miris kaj si ti ratoborna nest? al tjelesna jesi, to je oke.

Oprostiti da...ali da li i ZABORAVITI?

kao AMAZONKA sam...svakako..:-)))
A volim se usporedjivati i sa Kovačićevom hajdučicom Larom (Laurom)...
Pa izvoli...:-)))

hvala-molim. amazonke nek se druze s drugim zmijama... ;) zaboraviti je lakse nego oprostiti katkad. a ako oprostis, zaborav nije potreban, dapace, oprostene nanesene boli katkad znaju biti cak jos dodatno ucvrscivanje neke bliskosti, nije li?

Ne bih se složila...
Nanesenu bol teško zaboravljam...ako se radi o boli duše,naravno...fizička bol se lako zaboravi...ova ne..

rekoh katkad. a cini mi se da vrijeme gotovo sve natjera da se zaboravi. cak i ono sto nikad ne bi oprostili...?

eh

Po tvojoj duši ne može gaziti niti kad si živa, a kamoli kad umreš i iza tebe na ( ili u ) zemlji ostane samo košuljica. To je patetika, pretjerivanje, bolest. Mazohizam i dramatiziranje, da bi se izazvalo kod drugoga barem neka emocija i tako umanjio strah od Kraja veze, prolongiralo ma šta da je.