Inside out

5.11.2008.

Uskipjeli

Vrijeme migoljavo curi kroz prste poput pijeska, nezaustavljivo, nepovratno, rasipajući se i nestajući bez traga. Nije još doba žali za propuštenim... no doba je straha od te žali.
Od bijelih se nada ispunjavaju bjelje, od crnih se slutnji se obistinjuju crnje. U raskoraku krajnosti, rastegnut do pucanja, čovjek hvata niti svojih težnji i nespretno ih plete u tkanje života.
Ako pomisliš da ti je život u ruke dao dobre karte, otkriješ da su to karte za neku drugu igru... i da gore ne mogu biti. Pravde nema. Dobrota zamalo nikad ne biva nagrađena. Tko nije spreman gaziti leševe, cilj mu uvijek izmiče.
Što manje želiš... manje ćeš dobiti. Nijedna se želja ne ispunjava do kraja. Skromnost ne donosi ništa osim vječne čežnje za nedosegnutim.
Plesti niti... tkati. Pucaju, hvatati ih, tkati ispočetka, uporno i uporno iznova. Iza leđa, podmuklo, šulja se spoznaja da je broj početaka konačan. Nadati se čudu... i nepuknutim nitima.
Želja - uhvatiti sreću. Cilj - držati je čvrsto da nikad ne pobjegne, držati je nježno da nikad ni ne poželi pobjeći.
Ponekad, u svijetu neispunjenih želja zasja svijetli tračak ispunjenja. Ponekad, tek ponekad, nemoguće postaje moguće, a san se uistinu živi.
Razmišljati... analizirati... shvaćati. Procesi koje um nesvjesno vrti u svakom djeliću sekunde, potaknut svakom rečenicom, rječju ili tonom glasa... beskonačno, stvarajući beskonačan broj scenarija, pretpostavki i strahova. Teško je pitati. Još je teže na pitanje dobiti odgovor. Najteže je slijepo vjerovati.
Jedini trenuci kad um zasigurno ne stvara ikakve besmislene konstrukcije, trenuci su strasti, prepuštanja i dodira. Trenuci kad raj prestaje biti san i postaje stvarnost, kad svijet nestaje u izmaglici uživanja i ništa, baš ništa, ne može biti pogrešno. Trenuci kad... ljubav neodoljivo miriše iz svih pora.
Svijet boli. Neznanje boli. Nema pravog neznanja... svako neznanje je ipak mali djelić znanja, komadić nepopunjene slagalice čija zjapeća praznina otrovno ranjava, nedajući mira dok se ne popuni. Ne reci mi ništa... ili reci mi sve. Između, ponor je užasno bolnih pretpostavki.
Neznanje boli na mnogo načina. U javi... ali još više u snovima, jednako kao što i mašta u snovima biva ljepšom i savršenijom. I sanjaš sve što te proganja, ali i raduje... svoje najsnažnije misli u snu ispreplićeš na načine javi nedostupne. I sanjaš... što jest, čega se bojiš i čemu se nadaš. Snovi su pitanje. Snovi su odgovor. Snovi nas čine onima koji jesmo.
Sve dok sanjaš, postojiš. A kad više i ne budeš sanjao, kad se posljednji san raspline u vječnu tamu, postojat ćeš u snovima drugih... jer ljudi nestaju, no snovi su vječni.
Provodiš li ga sanjajući, život je vječan. Provodiš li ga ljubeći, život je vječan. Čak i kad mu fizički trag bude prekinut, rodit će se opet na ovaj ili onaj način... u neprekidnom nizu jednog te istog sna, jedne te iste čežnje, jedne te iste ljubavi.

Vjerujte u to.

———————

5.11.2008

Uskipjeli - epilog

Sve je započelo potrebom da napišem /Uskipjelog/. A nešto mi nije dalo, nešto je grčevito zadržavalo taj tekst u glavi nedajući mu van. I tada se sjetih. Razrezati ga, zamaskirati nečim, te malo-pomalo puštati da izađe. Tako je nastala prva priča... pa druga.
U tom trenutku shvatih da te priče imaju smisla neovisno o izrezanim dijelovima temeljnog nositelja, te da, koliko god poantom bile vezane uz isječke, toliko same unose svoj vlastiti duh. I krenule su, jedna po jedna, sve jače oživljavajući i sve više gradeći svoj vlastiti svijet. Na kraju, drago mi je da je tako ispalo. Bilo je lakše podijeliti težinu /Uskipjelog/ sa svim tim ljudima kojih su sudbine bile pletene nitima vedrine, tuge, sjete... nitima života.
Primijetit ćete, nijedna priča uistinu ne završava. Stvorih ih, njegovah ih - no o završetku nek svaki čitatelj odluči svojom maštom. A kad vam mašta dovrši priče onako kako biste vi željeli, tada će dobiti i konačnu svrhu. Moje će priče postati vaše... i nadam se da ćete dobro brinuti o njima.

Šteta je da uvene ono što vam mašta stvori.

--------------------


I to bi bilo to, nema više kopanja po arhivi. Možete odahnuti.