Inside out

Link

/Ja živim na slepom koloseku
prošli su svi moji vozovi
čit'o sam današnje novine
nisu izvučeni moji lozovi.../

Kako to obično biva u svijetu gdje java snove ne sniva, sretoše se Iluzija i Stvarnost.
Lijepa si, reče Stvarnost. Ne, nisam, odvrati Iluzija. Obična sam i beznačajna.

/Sunce izlazi i zalazi
sve je kao i obično
kada o tebi ne razmišljam
stvarno se osećam odlično.../

Ti ne postojiš. Ti nisi stvaran, Iluzija reče Stvarnosti. Ali ja postojim, odgovori Stvarnost. Pogledaj me! Dodirni me!
Ne, ne mogu, tužno reče Iluzija. Ne mogu jer ja sam stvarna, a ti nisi.

/A kada padne noć ja zovem upomoć
jer tebe nema tu
I svaki novi dan k'o smrt je dosadan
jer tebe nema tu.../

Oni koji su te ranjavali i gazili, jesu li oni stvarni? - zapita Stvarnost. Ne znam, reče Iluzija. Jesu. I nisu. I nije važno, naposljetku, jer ti mi ne možeš pomoći.

/Nisam dripac ni probisvet
i ni zbog čeg nije me stid
imam svoj mali svet
i oko njega kineski zid.../

Ne možeš mi pomoći, ponovi Iluzija. Ni ti ni itko drugi. Meni nema pomoći.
Zgranuta Stvarnost samo ju je promatrala bez riječi.

/Sunce izlazi i zalazi
sve je kao i obično
kada o tebi ne razmišljam
stvarno se osećam odlično.../

U mojoj stvarnosti za tebe nema mjesta jer ti si iluzija, tvrdoglavo zaključi Iluzija. I nikad ni neće biti mjesta. Nikad! Razumiješ li, nikad!

/A kada padne noć ja zovem upomoć
jer tebe nema tu
I svaki novi dan k'o smrt je dosadan
jer tebe nema tu.../

I kako to obično biva u svijetu gdje san javu sniva, raziđoše se Iluzija i Stvarnost. Okrenuše si leđa, pokušavajući napraviti korak svatko svojim putem, čekajući da iza leđa začuju korake koji se udaljavaju.
I čekaše.
I čekaše.
I čekaše bojeći se okrenuti i provjeriti da li im iza leđa još uvijek netko stoji.
I čekaju možda još uvijek, dok iza leđa grize ih tišina.