Relativnost

nažalost sve je prolazno pa mi...kao da se cigle ili lego kocke ruše u ponoru bez dna a ja neobično samouvjereno pičin dalje i zaboravljam na sve...ostavljam prošlost iza leđa i smijem se životu...lutam ulicama nepoznatog grada i osijećam se domače-uživam u tuđini svoga doma neznajući za ništa drugo...
gubim onu težinu tzv. patnje i guštam s dragim ljudima kao malo prase....

nepoznata lica sa čarapama preko lica odvela su me s nepoznatih ulica i sad slušam galamu i nevjerujem sama sebi-konačno se osijećam živom