Inside out

Zlatni niz.
Za nekog samo matematika, a matematika je naizgled krajnje dosadna stvar.
Osim kad nije.
Za nekog dio umjetnosti i to značajan dio, a umjetnost je naizgled uvijek zanimljiva.
Iako nije.
Za nekog... ne znam. Sve. Nešto drugo. Ili treće. Ili su u šumi.
Ne, neću se zajebavati ovaj put, nije tema za to.
Za mene...

Hajd'mo to reći ovako. Ne, krivo, hajd'mo pokušati to reći ovako.
Gledaš... nešto lijepo. Lijepo na način univerzalno lijepog kojem ne možeš odrediti parametre niti bi to uopće imalo smisla, naprotiv, naprosto to gledaš i upijaš i vidiš iako ne vidiš jer je vidljivo samo kad ne pokušavaš vidjeti.
Zlatni rez.
Nije važno kako je definiran. Brojke si možete i izguglati jer ne radi se o brojkama niti se radi o proporcijama, iako se upravo o tome radi.
Gledaš... oči. Jedno oko. Nadsvođeno obrvom neponovljivo prirodnom. Gledaš oko i obrvu i dio su nečeg lijepog, zasigurno lijepog iako to ostalo u tom trenu ne zapažaš, gledaš i diviš se i ne razumiješ i nije ti bitno što ne razumiješ jer zlatni se rez ni ne treba razumijevati, treba se osjećati. Krivulje tog oka, linja te obrve... ako ima Boga - a ne vjerujem da ima i bolje bi mu bilo da ga nema - onda je upravo tu, u tome oku i obrvi. I Bog i svemir i sve svrhe svih stvari koje su ikad postojale, tu su, u tim brojkama koje nisu brojke iako to jesu.

Ne znate gledati. Vidjeti, da, to znade svatko. Ali ne znate gledati.
Baš me briga tko se sve sad našao uvrijeđenim jer samo time potvrđuje to što velim. Ne znate gledati. A tu je, oko vas, čak možda i u vašem vlastitom ogledalu... no ne znate gledati.

Kvragu, ne ide. Ne znam to opisati jer naprosto ne postoji dovoljno slova da se to uopće i može opisati. Ali pored svih emocija koje sam ikad imao pa potrošio, ili izgubio, ili naprosto napustio više ili manje nevoljko, pored svog prokletog pisanja i vještine da nacrtam slike u ljudima na način da budu njihove vlastite, ovo ne znam. A predivno je. Ono kad te naprosto trga u komade želja da nešto pokažeš a ne možeš jer ne znaš kako.
Zlatni rez.
Možda još i jedina stvar koja postoji u koju bih se mogao zaljubiti toliko da zaboravim disati. Da, toliko.

Je, južina je.