Inside out

Ono kad ti nije žao kad si zao, ali ti jest žao kad nisi zao.
Vidiš ti to kako ta rečenica zvuči. Baš zlo, zar ne? A što ako to napišem ovako:
Ono kad ti nije žao kad si zao jer si i htio biti zao, ali ti jest žao kad ispadneš zao a uopće to nisi htio biti.
Ista rečenica, ista isticijata (da, znam da tu ima nekih koji bi mi sad održali znanstveno predavanje kako to nimalo nije isto, fala, ne treba, znam da nije isto, ali to JEST isto jer sam ja isto mislio i baš me briga što mi se ne mogu čitati misli - ženska strana moje osobnosti podrazumijeva da mi svi trebaju čitati misli, iako, naravno, popjenio bih da netko i uspije).
Ideeš, koja rečenica pa cijela u zagradi.
O čemu ja to? Nemam pojma. Srčem kavu i meljem zvizdarije, fućkam si šaputanjeee na jastukuuu jeeee najslađeeee i pokušavam si počeškat prokletu točku između lopatica koja uvijek svrbi samo zato što je ne mogu dohvatiti. A ne pomaže ni to što mi je uklještilo neki peni... ne, nije mi to uklještilo nego u križima neki pen... no, dobro, nekaj, tam negdje dolje, a nije baš tam' gdi treba dolje.
Poludigresija: umjesto urnebesnih savjeta tipa "zauzmi joga pozu uvenulog patlidžana u jupiterovoj sjeni 27 sekundi prije zore", radije bih primio ponudu utjehe koju bi bilo nepristojno detaljno opisati ovdje.
Jebo leđa, nek bole, za neke se stvari isplati malo i trpit'.
Što sam ono.... aha.
Digresija, ovaj put puna: bolje je tipkati nego pričati. Kad zabrazdiš tipkajući i nemaš pojma što si uopće htio reći, fino malo odskrolaš gore i pronađeš se (uvijek su u šumi); a kad pričaš, odjednom se u pola rečenice nađeš u situaciji da te osoba preko puta gleda ko tele prugasto ljubičastu djetelinu, a ti nemaš pojma o čemu ti uopće to. Ajme neugodnjaka. Nu da. Srećom da mi se to nikad još nije desilo, jel'...
Bek tu di sabdžekt:
...
...
Jebote, koji je bio sabdžekt?
Ma nema veze. Frigaš to.


Burek.