Inside out

Sjedi moja kći kod mene, srče vino kad ja izvalim - bi li vjerovala da postoji osoba koja mrtva ozbiljna tvrdi da su vicevi znak siromaštva duha?
Nakon što se prvo zagrcnula, pa iskašljala, pa pobrisala proliveno vino po sebi, zaključila je - izvalit' tako nešto može samo netko sa gadnim siromaštvom mozga.
I tak. Moja kći. :))
Osim što se sprdamo na račun ekstremno glupih dvonožaca, u više-manje redovnim razmacima podijelimo pokoji ručak ili barem kavu. Dugo je trebalo da dođemo do toga, no došli smo. Ono kad si sa djetetom (vrlo, vrlo odraslim djetetom, što je možda i preduvjet za takvo što) možeš podijeliti apsolutno sve - sjajan je osjećaj. Dvostruko sjajan osjećaj jer je taj odnos obostran.
Bio sam (pre)mladi tata. Na mnogo načina i sam dijete, trebao sam odgajati dijete... naravno da nemaš pojma kako i naravno da si uvjeren, sa svoje 23, da si najpametniji u svemiru pa i šire. I ono što čitavo vrijeme pokušavaš - jer to ti je jedini temelj za kojeg se možeš čvrsto uhvatiti - jest ne činiti svom djetetu ono što su činili tebi. I ne činiš. Činiš svašta drugo, ne uvijek ono što bi trebalo. No na koncu, rezultat je fantastičan, samo je trebalo dugo čekati da se čitav puzzle našeg odnosa sklopi u punu sliku.

Tamo negdje sa 40 me bio puknuo biološki sat... ili što god u muškom svijetu bilo pandan tome. Došlo mi da imam (još jedno) dijete. Onako, baš mi ful došlo. I mislim da je točno tada bio trenutak kad sam konačno odrastao - sazrio - do kraja, shvativši da sve što sam ikad kao roditelj činio, bilo je sadržajno zaista dobro, ali prezentacija je mogla biti mnogo bolja. Strpljivija, barem. Kako god, postao sam konačno istinski spreman biti otac. Dakako, nema to baš smisla kad nemaš partnericu sa kojom bi to želio postati, pa je osjećaj otišao u vjetar. No nebitno, bitno je da konačno od tog trena počneš sebe doživljavati na pravi način, bez sakrivanja iza lažnih izgovora i traženja drugih krivaca za svoje vlastite pogreške.

Anyhow.
U biti se samo kurčim (ma jebo fino izražavanje, pard'n maj frenč) kako super klinku imam, koja se veselo, sa svojih 36, naceri kad je nazovem klinkom. Otprilike kao što se ceri kad negdje sjednemo na ručak pa naručimo uz hranu guinness i colu, a kad konobar donese colu i stavi pred nju, ja posegnem za time i velim - nenene, mladi gospon, za nju je piva, a zap'čku je sok.
To je, inače, vic.

Smiješan nama, siromašnima duhom. :)))))))))

Nemam iskustva sa sinovima, ali suler je biti ćaća ženskoj djeci.

Naravno da je super, ali mij palčić prekriva trećinu tastature na mobu, pa mu se omakne.

Imam ih tri, a da je bivša bila za ekšn bilo bi ih minimalno petero

Vjerovao ili ne, al' znao sam da ćeš se pojaviti, nakon onog tvog spominjanja 3 kćeri.
Da, dobar je osjećaj kad nešto zbilja ispadne dobro.

super je biti mama odraslim sinovima. To je posebno. Pogotovo kad su takvi da ih možeš samo poželjeti.
Jedan je moj zakoniti.
Jedan je zakoniti od moje bolje polovice.
Troje sinova sam susrela putem u životu kad su me trebali.
Od bolje polovice ima mehaničarsku radionu pa je dosta zaposlen, ne vidimo se često, ali se čujemo svakodnevno. Moj je pod istim krovom, a ostalo troje je svaki sa drugog dijela lijepe naše kad se svi skupa sretnu srce mi veliko ko cijeli svijet.