zmajić

U Vukovaru su 15. studenog 1991. godine agresori su presjekli komunikacije branitelja,
Borovo Naselje odsječeno je od Vukovara.

Dio branitelja Vukovara se pred napadom oko 500 agresorskih tenkova morao 14. studenog 1991. povući u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi kod nadvožnjaka.

Oni su pokušali obnoviti komunikaciju Vukovar – Borovo Naselje, ali nisu uspjeli, ali je još veću tjeskobu kod branitelja Borova Naselja stvarao osjećaj da su odsječeni od bolnice u Vukovaru, pa je tako pad grada je bio sve izvjesniji.

Čovjek

Zapalimo
svijeću
neka gori
za čovjeka
koji je gorio
za čovjeka,
koji je ljubio
za čovjeka
koji je žrtvom
svjedočio
da jest čovjek!

I neka gori
svijeća Hrvatska,
i neka gori ljubav čovjeka
za tebe,
za brata čovjeka.

I žrtva neće biti uzaludna,
žrtvu je položio
Čovjek,
za tebe i za mene,
za čovjeka!

Ivanka Zdrilić

Prizor s Ilice
Jozefina Dautbegović

Žena u crnini stoji ispred zida
koji je napravljen od crvenih
i crnih cigala
Na njima su vrlo nesigurnom rukom
napisana imena poginulih i nestalih
u Vukovaru
Sav smisao određuje dimenzija 25×12
plošno
Ona dugo stoji ispred jednog imena
U rukama drži cvijet bijelog ljiljana
Ime se s crne cigle seli
u čašku
Ona cvijet ne odlaže podno zida
kao ostali
Nosi ga kući i sigurno će ga
staviti u vazu
Što je Tibetanska knjiga mrtvih
u usporedbi s ovim prizorom

uh.
da.

Tomislav Marijan Bilosnić

Ne zaboravi
Dan mrtvih
Dan nestalih
Dan raseljenih
Dan nesretnih
Vukovar...

Wasy:-)))

teško je sve to zaboraviti

Da..
Možda neki blogeri..
Ne vole moje objave..
Ovih dana..
No..
Život je ..takav..

Samo ti piši, briga te.

Buga hvala...

Arapo hvala...

He I di hvala..

Siniša Glavašević, RIJEČ PRVA

„ …I uvijek, pišući, negdje u dnu svojih misli, a ponekad i pred živom slikom krvi, smrti i razaranja, nisam zaboravljao borce, hrvatske branitelje koji nisu imali sreće, koji nisu dočekali svoje misli, a kamoli svoje obitelji i svoje ljubavi.

Umjesto njih primite i moju prvu riječ, riječ istine i ljubavi

Danas je dan..
Godine 2023..dan 16-ti..
Godine 1991..dana 16-toga
su ubijani Ljudi ni krivi ni
dužni...

Gdje su im grobovi...
Vjerujte netko zna ...

No majke ne znaju..




.

Ivan Rogić Nehajev

VUKOVARSKA POSTUMA 92.


Stojim u tjesnacu vojničkih trepavica (ja: vukovar) poduprt pamćenjem bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posuđenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog. Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar, a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo. Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.

Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika. Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs, preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.

Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.