D.O.O. ZVRNDI DRNDI ZDRNI ZGRMI ZDIMI

Neki su oguglali na bilo koju, kakvu god istinu da im se izreče, prospe u četri oka ipak u bude možda između tri , može biti i javna bilo ona bolna, a može biti ona jako pozitivna npr koliko je neko/neka imali ljubavnica ili ljubavnika, a može tu biti svašta kao npr koliko tko ima novaca po računima i svašta, nešto uz navedeno što mi trenutno sinulo
Nije istina za svačije uši, ne samo da im se kaže u lice nešto uvredljivo nego i neke tajne koje se ne mogu bilo kome reči.
Jedna od mojih tajni koje mogu javno podjeliti bi bila ona često spominjana - Sve što je lijepo kratko traje, a ja samo trajem, trajem i ne prestajem, tako da mi ta uzrečica baš ne sjeda najbolje
Vole se ljudi o tim tajnama mnogo razgovarati, i često bude rečeno taj/ta nešto krije, izostavlja, nešto jako važno je prešutio/prešutila
O tajnama postoje teorije s kojima se neki vole malo više pozabaviti, posebno dok su neka primanja u večim kolektivima i da ne nabrajam, sad ove Božićnice itd.....

Uvijek me fasciniralo što ljudi kriju od drugih ljudi. Koliko se samo tajni krije iza jedne obične osobe koja prolazi pored vas na ulici? O čemu sve taj prolaznik šuti ili ne želi to podijeliti s drugima ili bira kome će kazati određene stvari za koje misli da bi šokirale većinu. Svatko od nas ima neku tajnu; nešto što je samo naše i što ne dijelimo s drugima. Ako nas ta tajna ne opterećuje, to je u redu, međutim problem nastaje onda kada imamo potrebu da to s nekim podijelimo, ali šutimo iz srama ili straha od tuđe reakcije.
Ufffffff tu su i ratna zbivanja, tajni napretek

Čega se zapravo stidimo i koje su to tajne za koje mislimo da bi drugima bile neprihvatljive? U nastojanju da pronađe odgovor na ova pitanja, čuveni psihijatar Irvin Yalom tražio je od članova psihijatrijskih grupa koje je vodio da anonimno na papiriću podijele s njim tajnu koju ne bi bili spremni podijeliti ni sa kim. Desetljećima je prikupljao i analizirao ove odgovore, i dolazio uvijek do istog zaključka: ljudi zapravo imaju jednu istu tajnu koja se svodi na doživljaj osobne inferiornosti, teškoću uspostavljanja emotivnih odnosa ili bolne emocije. Zanimljivo je da je svoj mali eksperiment provodio s pripadnicima nekliničke populacije, dakle na zdravim i funkcionalnim ljudima, te time potvrdio da svi pate, a skrivajući to od drugih, ostaju u toj patnji sasvim sami.

Jedna moja dobra prijateljica koja nažalost više nije među nama često je govorila da nije svaka istina za svačije uši. Tada, kada sam prvi put čuo kako to izgovara, bio sam sasvim mlad, možda nespreman da shvatim njene riječi i mislio sam da takva rečenica nema baš nikakav smisao, da je čak i pogrešna, ali danas, kada sam stariji i zreliji, sve više mislim da je apsolutno točna. Nije to zato što istina može nekoga povrijediti ili stvoriti neugodnu situaciju, nego naprosto smatram da neki ljudi zaista nemaju kapacitet probaviti određene stvari koje možda nisu proživjeli ili im se naprosto nisu dogodile u životu, pa kako onda očekivati da vas razumiju, a vi ste im otvorili dušu i ostali bez empatije po koju ste došli. Čak i sebe često uhvatim da ne razumijem što mi netko govori i zašto je odabrao baš mene kao osobu kojoj će se povjeriti i reći nešto što možda nikada ne bih ni pomislio za tu osobu. Teško je biti otvoren za sve i misliti da mogu svi sve shvatiti. Zapravo, uopće ne moraju. A i nešto treba ostati samo osobno.

Lakše je otvoriti dušu nekome za koga mislimo da ga više nikada nećemo vidjeti u životu, međutim, nikada se ne zna kada se naša iskrenost može okrenuti protiv nas

Kada smo bili mali uvijek se govorilo, nemoj nikom reći, to je tajna. Danas, ako se i dogodi da isto to čujem, nekako znam da čim se nešto izgovori naglas, to više nije tajna. Uvijek netko nekome prenese, makar i u šiframa, neotkrivajući identitet osobe koje ja to rekla, ali svejedno, sadržaj nečije tajne počne cirkulirati i onda sve nekako pada u vodu. Tajne su nečija intima, nešto što nije zaključano bez razloga, iako se često misli da ljudi kriju stvari jer je u pitanju nešto strašno, vulgarno i tko zna kako netko to može protumačiti i tako zauvijek promijeniti mišljenje o njima. Zato je zaista bolje šutjeti o nekim stvarima i zadržati ih za sebe, bez obzira na to što imamo potrebu to podijeliti s nekim tko nam je blizak. Zanimljivo je da zapravo svoje najveće tajne najlakše odajemo potpunim neznancima - taksistu, suputniku u javnom prijevozu ili slučajnom poznaniku sa šanka kojeg smo upoznali iste noći uz par pića. Lakše je otvoriti dušu nekome za koga mislimo da ga više nikada nećemo vidjeti u životu, međutim, nikada se ne zna kada se naša iskrenost može okrenuti protiv nas, jer htjeli - ne htjeli, ljudi prepričavaju što im ljudi pričaju i ne znam kako se dogodi da uvijek netko nešto sazna o nekome, za što apsolutno nije znao.

Iako je posljednjih godina ostvaren veliki napredak, mozak ostaje misteriozni, složeni organ, prepun tajni koje samo čekaju biti otkrivene. Čini se da o svim drugima organima i njihovim procesima puno više znamo od onoga što se krije u našoj glavi. Ali, siguran sam da postoji snažan razlog za to, i tako treba i ostati.

Svoje prijateljice znam skoro od kad smo se rodile. Cijeli život smo jedna uz drugu, kad su se rađale ljubavi, djeca, kad se slavilo i umiralo. Bilo je i usputnih prijateljstava, ali ona ispare.
Zanimljivo je da ove, s kojima sam odrasla, nikad nisam čula da "o meni sve znaju", ali sam čula od onih s kojima sam sjela na pola sata razgovora.

Asociralo me to na tvoje s tajnama. Naravno da ljudi imaju tajne. Dan je dugačak, život također. Da i hoće, ne stignu ih podijeliti, a i danas su važne, sutra možda ne.
I uvijek se nađe netko usputni, polsatni koji će biti sklon reći da: zna sve tvoje tajne.

Zdrni...kažu neki dobro upućeni u tematiku...da čovjek nije potpun ako nema bar jednu tajnu koju nikome ne želi reći.
Vjerujem da je to tako jer...ako nisi u stanju sačuvati jednu svoju tajnu ..kako ćeš sačuvati povjerenu od nekog drugog ma koliko te molio da ju ne kažeš nikome:-))