Chi ama, crede!

Uvijek smo znali razgovarati, slušati, pitati, šutjeti.
Nikad nisam pomislila da to nećemo umjeti na kraju, a dogodilo se.
Osjetila sam i vidjela da niije dobro. Nije znao ili mogao reći zašto. Samo je otišao.
Imala sam priliku, dok je još bio u blizini, potražiti ga i pokušati reći što osjećam. Da strahujem, plačem, nadam se… pitati ga zašto je to napravio?
A nisam
Bila sam ljuta, ne zato što je otišao, nego zato što mi niije rekao da se osjeća loše i da će vjerojatno otići.
A znao je, sugurna sam da je znao.
S odmakom vremena shvatila sam njegove tihe i glasne znakove odlaska, koje do tada zaista nisam razumjela ili nisam željela. Sve te pjesme koje mi je svakodnevno puštao, sve su bile “naše” i, čini mi se, kao da se njima opraštao.
Bila sam ljuta na njega, jako.
Ljutnju je kasnije zamijenila tuga, a ostali su čežnja i lijepa sjećanja. Zaista, potisnula sam sve loše, sve ružno. Pamtim samo dane kad smo bili dovoljni sami sebi i bili sretni.
Znam, vjerujem u to, da ćemo se sresti opet, a tada ću ga pitati zašto me je ostavio. Kako je mogao?

Link Lara Fabian - Caruso