Ljubav je moja umorna i sama
Ko noć i tuga. Zgasio se žar
Orgija vrelih, nestalo je plama,
I samo čujem doziv mraka star.
Davno me prati ovaj glas, jer nama
To krvavoga udesa je dar;
Vidjelo moje crni se ko tama,
I ne vidim kraj puta sanja šar.
U pustinji sam gledajuć daljinu
I čekam čudo što će možda doći
I neviđeno nestati i proći.
A iskre nebom umirući ginu,
U ponor nekud klonulo se ruše
Ko bolno tkanje nadâ moje duše.
II
“Gdje istok ljubi zori trepavice,
Na strmoj hridi stoji sveti grad,
U zlatnom hramu gori vječni kâd,
I zvone harfe, ječe zvučne žice.
Ta pogledaj me! Čemu spuštaš lice
I sklapaš oči? Vjeruj! Još si mlad!
Gospodar svemu ovom bit ćeš sad,
Pokloni mi se samo, padni nice”.
Duh govoreći bliže k meni kroči,
Crnine noći polio ga sjaj,
I šapće, mami: “Gledaj! Pogledaj!”
Tek čujem teški odziv svojih snova,
I nekud čudno vapi jeka ova:
“”Ne mogu. Ne znam. Ne vidim ti oči.””
III
“Još jednu riječ! Ja ću mirisom
Saronskijeh ruža, crvenih i bijelih,
Osut mučnu ljubav, što je duša želi,
A ti se kidaš od nje snagom svom.
I sazdat ću ti dvor u kraju tom,
Procvast će kao žudnje traci smjeli;
Carica će južna, puna strasti vrelih,
Sa svitom doći u tvoj carski dom.
Pokloni se!” – Promatrao sam crnu,
Užasnu avet što mi život nosi,
I slutih onaj čas da mraka to je sin.
Noć u mjesecu sja – dalek, snježan krin,
A moje riječi zastaju i trnu:
“”Zbaci i zderi plašt da znadem tko si!””
IV
“Nad zvijezdama se moje carstvo stere,
Daljina pustih ni sam ne znam broj,
I prostorima silnim nema mjere,
Planeta žarkih gdjeno luta roj.
U plave ću te uzdignuti sfere,
I bit ćeš vječan, samo budi moj,
Ja znadem, sumnja tvoju dušu ždere,
Ti blijediš, dršćeš, probija te znoj”.
“”Govori, tko si, anđeo il đavo,
Te hvataš stope noćnih maštanja
I skidaš ruho grijesima sad mojim.
Zar nema, reci, nema praštanja?
Otiđi, bježi, zgini, ja se bojim
I ja bih tako željno jednoć spavo!””
V
“A sada?” – Muk. Bez riječi plašt je pao,
Goli sjaj ljepote blijedom noći sinu
Rastjeravši sumnju, utvare i tminu,
I bijeli kip je šutio i sjao.
Od sreće sam i bola zaplakao
Gledajuć divnu, srebrnu daljinu,
Kuda iskre neba umirući ginu
I cijeli život za taj čas bih dao.
I padoh na tle ljubeći mu stope,
Želeći narda, aloja i smirne,
Da podam žrtvu tajni čuda toga.
Jer dok mi suze pustu zemlju škrope,
Znam da tišina ove noći mirne
Pred mojom dušom otkrila je Boga!
F.G.
Autor: wasyxde | 13.03.2024. u 9:15 | opcije
šta su ovo mjenolici iz plemena dominija
Autor: Illija | 13.03.2024. u 9:56 | opcije
https://youtu.be/9zAKqrVIR88?si=lWkEs4CrqBUBd15O
Autor: PatriciaC | 13.03.2024. u 10:32 | opcije
Sex od železe
Autor: BrkataZmija | 14.03.2024. u 15:41 | opcije