APOKALIPSA-RAGNAROK-SMAK

Odnosno osoba koja se super kuži u varenje piva. Tak bi se ja zapravo trebao zvat. A ne imat ovakav pederski nick. To mi je sad jasno. A jebemu, moje me laičko simpatiziranje tantre dovelo tu gdje sad jesam. Nisam oprezan. To ti je ono kad kaeš: Jebiga, starci mi dali ime Chad i što ću sad, ne mogu to promijenit. Al nick si biraš sam. Tu leži klica mojeg nepromišljanja o posljedicama odabira vlastitog nazivka.
I što se onda događa? Profač mi škicaju pederi. Ne znam kolika je razina staromodnosti u mene, ali jel i vama (ako ste muškarac) isto neugodno kad vidite da vam je profil čitao neki tip? Weird osjećaj. Ono, kao, kuiš, koji kurac, ti mene imaš pregledavat pederu jedan. A još ak ima neki nick po kojem nemoš skontat sexualnu pripadnost, pa elem klikneš i ti na nick dotičnog čitača tvojeg, a kad ti tam piše da je recimo BI, ja se zacrvenim ko osmoškolac. I ljut znam bit onda. Na sebe što sam to uopće napravio, a još više na njega. I obavezno padnem u napast da mu saspem sijaset domišljatih uvreda, al se nekako suspregnem. Jer kontam da ak to napravim, stvar će bit još gora. Pa kuliram. Čilam so to speak. Plešem haku po uredu. Unezvjereno zurim u zamišljenog adversarija, mašem rukama i beljim se, šaram si flomasterom po faci. Pa se sjetim da tu ipak primam plaću. Onda opet sjednem i pokrenem moždani mod merkantilne psihologije, te pristupim poslu.
Pokušavam negirat postojanje pedera. Nekad uspijem u tome. Žderu me neke spoznanice o tome. Recimo, kontam da bi se žene uvijek prije odlučile na druženje s pederčinama nego s štajaznam nogometnim huliganima na primjer. Jer ovi potonji nose šarene majice od očajno malo pamuka pa smrde, deru se nasred ulice, a nekad se i tuku. Kad su takvi, ispada da uopće ne vole žene, da im žene ne trebaju. A vole ih i trebaju im. A pederi su seksi kul, uglađeni, sofisticirani i imaju strpljenja s ženama. Ispadaju idealni. Ponašaju se kao da oni vole žene i da im one trebaju. A ne trebaju im i ne vole ih.
Istini za volju, neke žene znaju bit jako radoznale, pa baš hoće recimo na utakmicu. Da one vide kak to i šta. I prave se da im uopće nije dosadno. Aj još kak tak ak ak igrate kod kuće. Ali zaboga, ne vodite ih na gostovanja. Tu nema etike. Ni logike. Samo rizik. Mada dobre su za krast po trgovinama. Jednom smo naletili na neku lujku u Boredauxu prije tekme s Rumunjima.
Nakon dva tjedna skitnje po Francuskoj ustanovili smo da  franaka vidjeli nismo od Ljudevita Posavskog naovamo. Pristupismo otimačini. Navijačima se ta otimačina tolerira. Ono upadne vas deset dvajs u trgovinu, napravite galamu, iscenira se tučnjava, ugrabiš što možeš i bris van. Sve se odigra vrlo brzo i ne možeš birat. Al jebemu, nemoš ni živit od čipsa i čokolade. A meso je iza pulta.
Al ta cura je bila zakon. Nosila je gitaru(!). Dođe do nas i kae: E, ajmo sad krast. Ja ću zabavljat majmuna, a vi trpajte…
I ufura unutra, drin dran dron, dva tri akorda, namigne čovi na blagajni i udari pjesmu:
Kra-di, kra- di, kra-di, ne-gle-daaa, ne-gle-daaa, ne-gle-daaa aa. Ide-ide iza bla-gaj-neee, bla-gajnee, me-ni uz-mi nešto žesto-kooo, žesto-kooo…Šiz totalni. Mi smo na miru učestvovali u refrenu i pomno birali.
Još mu se pokloni na kraju i ovaj mamlaz učipi dvajs franaka za izvedbu. Kao baš smo mu simpa.
Potpuno nenormalna cura. Pila je samo žestu, jer a kak bi i pila pivo da mora svakih deset minuta pišat po nekoj zgradi, jel. I imala je pune sise trave. I znala je motat jednom rukom.
Ne sjećam se kak se zvala, al imala je lijepe zube. I nokte. Nije se šminkala i nije kukala. Sreli smo je opet u Parizu. I još jednom na nekoj benzi u švabiji. A poslije više ne.
 

je, kad je svjetsko u švabiji pa priprema teren.:)

U pravu si. A da promijenim nick u PIJANAC? ha? Jebo ga led, i njih ima pijanaca...pa kak onda BRKO možda? ili NOSIM ZLATNI LANAC, ili da jednostavno budem žensko, kontam da bi me onda ostavili na miru...