Čovječe, kakav blog!

https://www.tiktok.com/@shipikaripi.barbara

tamo stvaram shitcontent kojeg nitko ne jebe dva promila ali frend mi smišlja kontent

hvala vam na druženju, raspravama, razmjeni misli. Sve loše zaboravimo, lijepo nek ostane. Ja sam- ali glupo mi je sad ići u neke detalje i elaborate i razloge- došla u neku novu fazu svog života.
Beskrajno mi je značilo u prethodnoj imati tako divne sugovornike s ovog sajta. Iskreno, za neke teme ne bih ni mogla sa "svojima"- jer ne znam nikoga koga su neke životne uloge zadesile tako rano. Pa je zaista, zaista, zaista vrijedilo- a i vrijedi, jer ostajemo si.
Razdoblje u kojem meditiram ovdje i pišem, završilo je, s vrlo sretnim i snažnim zamahom naprijed. Sve što bih mogla reći o toj temi, bojim se, pročitala bi barem jedna osoba koja bi nešto od toga prenosila pogrešno, tako da šutim.
Bit će dovoljno reći: preplivala sam na drugu obalu, i ovo je mjesto - često toliko dragocjeno i vrijedno- ispunilo svoju svrhu.

Svima vam želim svako dobro,
hvala na druženju,
vaša B.

Link

izlazak s tipovima s Iskrice.
Još manje svaka opcija ulaska.
Gore od Jehovinih svjedoka i njihove Kule stražara, je kad u poruci lažeš da si prekrasan i megauspješan i pun ljubavi a ta supruga je eto kamenčić u cipeli i zla sjena nad našom srećom, inače garantiranom, osobito u pogledu tvoje karakternosti i odanosti. Gore od Kule stražara.

Frend će mi dilati Ozempic
Sasušit ću se kao bakalar, a otvorit ću teški influens youtube kanal i monetizirati ga (sve na engleskom) koji će se zvati KETO EMPRESS
Tvrdit ću da sam uspjeh postigla čeličnom voljom i spartanskim karakterom, vrijeđati debele žene da gdje im je karakter i mozak, pozdravljat ću ih "hi this is Babs, Keto Empress, 'supp fat bitches ur so pathetic come on WAKE THA FUCK UP!!!", a u biti ću se fiksati ilegalno nabavljenim Ozempicom, no lovu ću mlatiti kao Keto Empress.
To je to, ciao poyy
#soclever #sosmart #ketoempress #ketogamestrongaf

Pa iskreno, mislim da će Lika propasti, ako ovu pustoš i zaostalost propašću već smatrati ne moramo.
Tu je uglavnom staro stanovništvo koje, prirodnim procesima, umire. Groblja se prepunjavaju.
Želim se ograditi od bilo kakvog oblika diskriminacije, upravo suprotno, činjenica je da je puno Nepalaca, Ukrajinaca, Roma, Bosanaca- još jednom: ništa protiv ljudi niti mi smetaju ili nešto tako- naprotiv.

Što se Like kao Like tiče, ostaje tu poneka manifestacija u stilu Lička jesen, Dan medvjeđeg luka, Noć jazavčeve masti, Vinetu, Lička tamburica, Djeca ličkog krumpira, Prdni lička garo imaš našta, Kamena s ramena, Analna primjena jazavčeve masti, Lička šljiva, Kruška jabuka šljiva veli mala Iva, Pjevaj mi vuče sviraj mi medvjede, .... i sl.

Ipak, bit ćemo iskreni- daleko je to od Like kakva je bila, ta su vremena (kao i za mnoge druge regije) prošla.

Zime nisu što su bile, ljudi je premalo, teško da ćeš naletjeti na dijete ili mladog čovjeka koji tu želi ostati, svi gledaju da se dočepaju Zagreba ili Rijeke, već nakon osnovne škole Ličani idu u golemom broju u učeničke domove. Vrate se vikendom ili praznicima, nakrcavaju ih slaninom i po torbama im trpaju krumpire i zelje za Zagreb što djeca gledaju baciti u kantu već na Autobusnom kolodvoru Zagreb jer im to smrdi po uprđenom.

Naši pleteni nakurnjaci i ostale duhovitosti, slab su sentiment. Ljudi to možda kupe, kao i ličku kapu, dok prolaze kroz Liku prema Dalmaciji- usput se poseru u Macoli i gledaju zbrisati što prije. Pametni i probitačni Ličani, koji su odavno zbrisali ne samo u Zagreb nego i daleko u dijasporu- tobože puno žale za Likom, ali nostalgiju utaže svakih par mjeseci ili godina preko kakvih praznika, kupe drvenu figuricu medvjeda i bježe odavde koliko ih noge nose pa odtamo tobož jako pate za Likom zemljom vila i vukova.

Priroda je divna, nestvarna, na toliko mjesta- što ni ne kužiš kao turist, treba ovdje malo se zadržati. Klima je u biti savršena, nema jedne noći ovo ljeto da ja nisam spavala pod dekom. Zime nisu toliko gadne kao prije, nije to sad neki faktor.
Liku je pojela politika, korupcija, uhljebništvo.
Pedeset USKOK-a ne bi sredilo to što je lički mentalitet, na valu poslijeratnog "zajedništva", Lici učinio.
Teško je opisati koliko ovdje stvari ne funkcioniraju- znam da smo navikli u Hrvatskoj da ne valja, ali Lika je zbilja dodatno sto godina iza civilizacije.

Lika je raj za sve one koji si mogu, i dok si mogu, priuštiti da ih ništa od toga ne tangira previše.
Za umirovljenike, bogate nasljednike, ili nekoga tko će recimo popušiti kurac lokalnom moćniku pa postati njegova priležnica i pod njegovom zaštitom. Iluzije ne trebamo imati.

Postoji tu i poštenog, čestitog i vrijednog naroda. Oni su obično rezignirani i drže se onog "gledam svoja posla".
Lika kao takva opstaje u sentimentima ponekog entuzijasta, a i taj ispraća vlastitu djecu odavde uz "idi se spasi", osim ako ga može uhljebiti negdje što je teško jer u Gospiću se vrte četiri prezimena.

Budućnost Like je da bude resurs, igralište, lovište ili nešto treće- nekom pametnijem svijetu koji to zna voditi.
Još uvijek smo u fazi gdje je dopušteno da grabe, razvlače i teroriziraju šačica (pretežno polupismenih i sirovih) lokalnih moćnika, koji zapošljavaju i "guraju" sve od svojih kćeri do babastrina do pušačica im kuraca.
To će trajati još neko vrijeme, a onda slijedi velika smjena uloga u kojoj ne samo da Ličane neće pitati za mišljenje nego će biti kako kaže Gazda.
Gazdu će odrediti vanjska politika.

Ličani potapaju domove Kosinju zbog materijalnih interesa,
na vodstvu školstva im je diplomirani agronom pogodnog prezimena,
a ja sam ovdje jer mogu biti.
Da ne mogu biti, bježala bih glavom bez obzira, kao što su odavno pobjegli svi, moje roditelje uključujući.

Lijepo je kad vatrica pucketa, kad šetaš bajkovitom bjelinom crnogorične šume, ili se nađeš prsa punih pogleda na ljepote bistrih ličkih voda, nosnica punih oštrog zraka, pa imaš silnom Velebitu želju viknuti da si velik, da si jak.
Lika je drugačija od svega, Lika je spiritualna stvar u svojoj čistoći, pustoši i prelijepoj surovosti.

Ali Lika je opljačkana, razjebana i Lika ide u tri pičke materine, a usprkos ponekom cvjećnjaku ili koncertu giganta tipa Ivan Zak ili Krušlin Kruška... Bit ćemo iskreni, nismo daleko od toga ako, žalosni što je tako, priznamo: Lika je u pički materinoj odavno.
Ima li joj spasa?
Ne na način na koji bismo to voljeli.
Lika mora postati nešto drugo, i postat će.

Ne zanimaju me muškarci.
Čekam vrijeme seks robota s jakom AI.

Nekidan sam dopustila da perušićko slavlje prođe mimo mene, odnosno ja pored njega, kao da me se ne tiče.
Došavši doma, doživjela sam nešto kao ultimativno pitanje sebi: mogu li ja ovo, je li ovo moja priča.
Bila sam tužna, ali i umorna od tog osjećaja koji mi je dosadio. Ono što sam prepoznala: iz ove priče ima pređe za čitav život provesti u tkanju tuge, u perpetuiranju motiva jezivog vješanja, u "nemam nigdje nikoga" u "zašto" i... Opasnost je u tome da se ta navika ne prekine, ma koliko da ostaje kao činjenica. Činjenica čega, neke prošlosti ili sadašnjosti? Uzburkalo me i sljedeći sam dan sebi zadala zadatak:

u Perušiću ću provesti tri sata dnevno izvan kuće. I jutros sam odradila tako, s bebom, obzirom stariji spava bar do podne pošto je dečko Dalmatinac i u pubertetu a ne da će s materom sjediti i kao nekad piti sok. Ne moraš, sad imam ovog a ti si nađi curu pa kad se vidimo u kafani poslat ću vam bocu Chivasa samo da ustanovim da te zanima još nešto osim igrica. Svoje ću snahe okititi paunovim perjem i jabukama od zlata, jer ova Gen Z mi se čini dosta neromantična, tako da čim dođe kakva snaha potencijalna evo mene sa zlatnom kajlom, nek nosi mala kao da je protojerej stavrofor.

Ništa se tu pokazati nema, krkala sam te krafne, pa opet za Liku sam seks bomba jer ovdje ako si mršava odmah pukne priča da si ili narkomanka, ili imaš rak, ili imaš sidu, ili kombo svega toga. Pala je minica, sranje s Temua s 3 eura, no komunalci i poneki susjed 80+ u njoj su očito vidjeli zlatnim vezom istkan nevidljivi "Gucci"- nije to prizor, ali kad ti u mjestu živi 90% udovica blizu 80 godina, dobra je i (doduše isto udovica) blizu 80 kila (zera preko, ajde da ne bude da lažem... jebale te krafne, tuko autodestruktivna, sad reci je li vrijedilo).

Obavezno odredište nam je parkić- Perušić ima divni dječji park samo što je uz cestu i trebalo bi staviti ograde;
kao što bi i na groblje trebalo staviti neke čemprese a ne da svaki put kad prolaziš se moraš sjebavati.

Poslije toga, pekara zbog mekanih peciva (ovog puta za bebu, a mater nek zatvori labrnju prokletu na ugljikohidrate!!!),
pa kava.

Zaključila sam da je dosta Cadillaca- gdje sam izlazila s Itom.
Zamislila sam da je sve to neka igra u kojoj je Ita naprosto meni prepustio Perušić i sve to, i da ja moram naći "svoj" birc.
Od četiri moguća, ja sam izabrala Life- koji je uistinu moj, jer to je onaj u koji sam sjela kad sam prvi put, sama, došla u ovo mjesto. Ujedno je nasuprot zgrade gdje je živjela moja mama kao djevojčica, i ispod nekadašnje policijske postaje gdje je moj djed bio komandir.

Na povratku kući, tri babe na hoklicama. Pozdravim kad su već blenule, mada su vjerojatno blenule zbog minice koja je za ovakvu vukojebinu prilično skandalozna (iako ovo nije kratko nešto jako, ipak imam obzira u odnosu na teretnost vlastitu, mogu ja puno kraće a i rado bih).
Baba1: Hoda li?
ja: ne još, stoji....
Baba2: Kad je rođen?
ja: osmi osmog
Trio baba: a dooobro, ne treba još ni hodat
Baba1: Isti ćaća... Isti ćaća...
Baba 2: A kad će drugo?
Baba 3: Ona je od Ite... (šuška nešto)
Baba 2: A... (i pogleda kao da ću je sad prebiti ili što li, sva se sjeba)
ja: Ma sve u redu, bila sam plave kose onda...
Trio baba: e, e, plava... Nek je živ i zdrav... Prilip je... Ame meni ame meni...
Baba3: E pa nije Ita jedini koji ima kurac! Stigne ona kako ona hoće i po svom!
Trio baba: e, nego kako, kako ne, Bog ga živio šta je lip...
I tu se negdje pozdravismo, mahnusmo, izmigoljim se

Ali nema greške, ako želiš biti u Perušiću sve se zna.

Pa kad se već znati mora, nek se zna da smo živi i zdravi i, Bogu hvala, dobro.
I da mater, uz hiljadu problema, nema problem celulita.
A ni Ite. Jer zamislih: sve je to igra, unaprijed zapisano nešto, u čemu je najbolje: uspraviti se u ramenima i reći: živote, tu sam, što ćemo danas lijepoga?

Pa polako, dan po dan. :)

Turistička razglednica Perušića za vas: Link

Ima i još pitanja tipa "jesi li svjesna da ti fali K", "bila bi opuštenija da se ..." itd. Pokrit ću videom.
Uploadam video, ide sporije jer pada kiša, tako vam je to kod nas u šumi. Full sporo ide. Ovo je za vas nolifere kojima sam realno jedina ženska s kojom popijete kavu makar i virtualnu. Imate jedno 20-tak minuta sa mnom, samo nažalost ovaj put nismo u autu jer izbjegavam noćne vožnje zbog opasnosti od konja koji Perušićem bauljaju i čarlijaju pa se zna dogoditi problem - konje drže Romi zbog poticaja i imamo neke situacije zbog kojih ne vozimo noću mjestom ako nije prijeka potreba.
Evo sad će ... Ili neće, nešto ga restarta. Uspijem li, ide video, ne uspijem li drugi ćemo put. U svakom slučaju, pitanje je na mjestu i rado ću odgovoriti.

Oj, misliš mili da si moje zlato,
Ti si meni sa cipela blato.

Oj, što si mali obrve navuko,
Da si jači, valjda bi se tuko.

Oj, ljubi me mali, ne žali me mladu,
Ni moji me ne žale na radu.

Oj, udaću se nakraj sela moga,
Za onoga malog garavoga.

Oj, sinoć mi se dogodila šteta,
Joj, pobjegla sam mužu iz kreveta.

Oj, cvijeće moje i ja bi te brala,
Ali ne znam kome bih te dala.

Oj, dođi dragi večeras na prelo,
I obuci bećarsko odijelo.

Oj, dođi dragi večeras na prelo,
Nema mame, sjedit ćeš uzame.

Oj, varaj dragi, varaj ćaću svoga,
Joj, nećeš mene, imena mi moga.

---------------
Vidite, određen stav u stilu "varaj ćaću svoga", ili kad ga ujutro vidiš da mu kažeš "a šta si mali obrve navuko, da si jači valjda bi se tuko", pobjeć mu iz kreveta,
to su sve stvari koje ne kažu da Ličanka ne valja,
ali jamče da nisu za papke, to možete preko tunela tražiti ove s kojima je lakše, malo mandoline i tvoja je.
S Ličankom bi mogao i najebati.
Ali znao je Drug Tito zašto - znao je i kako!

Kad Goran Karan kaže Dalmatinki "ja sam samo vagabundo, ti si mene sanjala", ona se rasplače od emocije i zavoli ga.
Ličanka mu udari trisku, pita ga kad će ošišati tu kosurinu ko strina Mande, i reći će mu
"ništa ja nisam sanjala, jebo si, sad imaš tamo deset metara drva i da te čula nisam... jebo ti vagabundo ćaću sapetog, uzmi ovu sikiru jaču."

Uvijek sam vjerovala u vlastite dužnosti i odgovornosti.
Istinabog, ljubiteljica sam drugačijeg, provokativnog, žestokih zajebancija.
Od djetinjstva sam više voljela ekipu s dramske, nego ekipu s francuskog.
U gimnaziji sam s Tixom i Frana-Marijom smišljala kojekakve zajebancije: Tixa je danas tattoo majstorica a Frana poznata redateljica.
Ja nisam ni pokušala, na bijes okoline, upisati ADU, već psihologiju: smatrala sam da je to konkretno, nije zajebancija, nekom pomogneš, i ostane ti vrijeme za obitelj. Iskreno, rajcalo me i što je teško upasti a ja volim izazove- normalno da sam upala k'o iz pičke.
Na faksu sam upoznala Kumu, koja me odmah počela furati sa sobom u Verdi i na tulume njene ekipe s Muzičke akademije, uvijek mi govoreći kako sam puno više "art" od njih.
Odlazile smo podjebavati predsjedničke kandidate alla Boris Mikšić i kačile to na yt, uletavale smo u OTV objašnjavati da mi trebamo imati emisiju.

Naše su zajebancije često bile neshvaćene, čak drugima uvredljive, znale smo raditi baš pizdarije, ima tu priča koje uključuju i murje i hitne... :)
Ali, u svakoj toj fazi ja sam sebi zadavala i uspješno izvršavala da mi prosjek mora biti odličan, i bila sam hiperosjetljiva na nijanse, na ono što je moja definicija normalnog, moralnog, bila sam štreberica i jesam štreberica.
Odskočiti visoko (ili duboko) otkud želim, ali da doček na tlo uvijek bude čvrst.
Volim šale, nakarade ne volim.
Volim provokacije, zlobu i pokvarenost ne.
I u svemu tome, uvijek sam snažno vjerovala u svoju moć, u osjećaj da utječem na svoj život, po mogućnosti još ponečiji pozitivno.

I onda se dogodilo ovo, što me istinski poremetilo u tom shvaćanju, jednostavno nemam više osjećaj da su mojih 180 visoke, da je mojih 80tak kg teško, da sam ja snažna, ma koliko bila glasna,
i ma koliko mi je prijatelj Žarko još otkad govorio "druge žene se šminkaju da budu ljepše, a ti da budeš opasnija, de bre skini to crno s očiju lepša si kad ne uradiš to sranje",
i ma koliko ja zaista imam neku svoju furku koja prolazi primjećeno,
suštinski osjećam se sitno,
krhko,
i prvi put prihvaćam tu mogućnost.

Možda je moj Ita završio na tom prokletom štriku zbog nekog kemijskog nebalansa u mozgu tog dana.
Zbog nešto malo nečega što se poremetilo.
Moja nemoć u toj priči upravo me izluđivala, bjesnila sam, JA sam trebala spasiti i spasila bih, uostalom i susjedu Kristinu sam, ne bi mi ni bio prvi.
Ali nisam.
Jednostavno ništa nisam učinila, nije me ni pitao, nitko me ništa nije pitao oko toga.
I taj Ita koji je mogao tisuću osamsto stvari ko iz pičke, NIJE MOGAO OSTATI ŽIV.

I ta nemoć mi je novi koncept.
Pucao mi je taj događaj u koljena, ne da umrem, ali da kleknem dok ne uspijem dalje.
Ima tu stvari koje su nalik depresiji- nikad prije u životu nisam znala imati masnu kosu ili nositi u grad isprane tajce razvučene na guzici.
Zapravo, nije. Više je- shvaćanje života i sebe drugačije nego dosad.

Ja sam PLANIRALA, HTJELA, štoviše i pristala na određene "žrtve" i promjene u vlastitom životu.
Smatram da sam i ovdje štreberski učinila sa svoje strane sve što treba za tu neku našu sreću.
Ali je iznegirano, i to nečime na što nisam imala utjecaj, o čemu da stvar bude gora ja nisam ni znala.

I bilo je stravično shvatiti tu njegovu konačnost i krhkost.
BUM- šaka zemlje na sanduk i ne možeš, ništa više ne možeš. Tata me držao toliko čvrsto za obje nadlaktice i šaptao "ššš, Babalela, ššš, dobra budi"- šokiran, traumiran, nesretan do kostiju i brinući hoće li njegova konjasta kći koja ga je prerasla možda i skočiti od jada u tu rupu, tako sam mu djelovala.
Nisam, stajala sam i gledala tatu bez treptanja dižući obrve, i pitala sam ga "tata, to je to sad, što sad, tata kak?" vrlo nesuvisla, a on nije ispuštao moje nadlaktice i govorio "dite moje, malo moje, ššš, šššš"
I to je bilo to.

U mrtvačnici sam doživjela potpuni slom svih ideala i vjerovanja.
Ležao je tamo, pocrnjelih ušiju, i najsuvislije što sam znala je da zagrijavam njegovo tijelo hladno kao zamrznuta pileća prsa iz škrinje, da palcem "brišem" trag štrika i da mu otvaram oči da me ne zaboravi kad ja dođem gore.
I iz tog prostora sam također morala izaći u nekom trenutku.
I OSTAVITI GA MRTVOG.

Nemoćna.
Mala.
Podložna, kao i on, nekom biokemijskom procesu u mozgu ili kojem drugom organu, raku, udaru automobila, čega god.
Toliko mala i u rukama tko zna koje sudbine, glumica i statist u tko zna čijoj ideji, ali prvi put mi se učinilo: ne režiram.

Ne režiram. Prvi put shvaćam da nije onako kako ću ja, u rokovnik, svim svojim zafrkancijama i stilu usprkos, štreberski zadati.
I kako ću, nezgodna i nelijepa ali moćna sa 180/80, ja učiniti.
Ne režiram. Ništa me se nije pitalo.
Bila sam marioneta u nečijoj mračnoj koreografiji na temu smrti, boli i života poslije.

I prvi put u životu shvatim: kako sam krhka, nevažna i pojma ni o čemu nemam.

Znaš, i ja često razmišljam o toj granici između realnosti i sentimenta, i zaključujem da je mjera ipak ono što je čovjeku dano da kao svoju mjeru nosi. U rasponu od prezira slabića koji nas je iznevjerio, do zauvijek uplakane i uništene žene koja priča s duhovima, ne mogu reći da se opredjeljujem za neku točku. Prije će biti da me moja priroda pozicionira na jednu od beskrajnih točaka između dvije krajnosti.

Rekla bih ovako...
Prilično sam uvjerena da za njega nije bilo sreće u ljubavnom smislu, kao ni toliki niz godina prije mene (koji mi nije bio sumnjiv u datom trenutku). Sa mnom ili bez mene.
Pa opet, dogodilo se da kao takav pokuša biti tata, i da uspije biti tata, a u čudu rađanja - iako je recept "kako se bebe prave" prilično banalan i svima poznat, ja prepoznajem puno čarobne prašine, sudbine i Boga.
Tisuću se stvari moglo dogoditi u tih osam mjeseci (ranije je rođen), mogli smo dugo ga i bezuspješno pokušavati napraviti, u krajnjem nikad se ne sresti, ne pomisliti.
I pamtim ono zastrašujuće prelijepo nebo nad nama, te večeri kad smo ga napravili, i kako sam pomislila zbog tih zvijezda kako je sve to nekako sudbinski.

Ne, ja se ovime ne ograđujem od svoje loše procjene- ako procjena uopće može biti loša ako je do bebe dovela. Nekako ne umijem to prevaliti preko uma, kamoli usana, da se išta kajem. I shvatit ćeš taj dio kao mama, jednostavno ništa ne bih promijenila. Još jedno pitanje postoji- na kraju dana, biramo li sve što mislimo da biramo, ili se neke stvari događaju suprotno našim formulama, prognozama i naumima?
Ponekad mi se čini da je smiješna riječ "planiram", u tolikim kombinacijama prevrata, promjena nabolje ili nagore, i sve više sumnjam da je naš osobni utjecaj i voljni moment bezgraničan.
Naša pamet. Naša znanja.

Nikad neću biti baka koja će imati puno reći, naslonjena uz peć, o tome kakav je bio djed.
Neću ni o tome kakav je bio tata, a sin ga neće pamtiti.
Imam tek nagađanja o tome što je i zašto i kad krenulo po zlu, u moru priča o ugledu ove obitelji kroz koju prosijavaju i neke koje su ružne, i u kojima čitam temelje njegove nesreće i nesređenosti za vazda.

U cijeloj toj priči, baš takvoj kakva je, ostaje činjenica da smo se Ita i ja našli u pokušaju da budemo sretni.
U tom pokušaju koji nije uspio, rodilo se dijete koje ne bih dala nizašto na svijetu, koje mi je ljubav.
I kad to dijete bude pitalo za tatu, ja neću imati reći nijedno drugo ime nego ono koje jest: Ita.

U pomiješanosti svojih osjećaja, ostajem pri onoj da pogrbljena ucviljena udovica ne bih voljela biti sve i da smo imali beskrajna desetljeća iza sebe. Da smo stigli jedno drugome biti sve.
Štoviše, ta i takva ne bih ni smjela biti, ako sam ja ona sila i snaga koja dvojicu dječaka treba prevesti do stabilnih, sretnih muškaraca.

Postoji, opet, jedan trenutak u kojem sam svjesna zadanosti Itine priče.
Ali i namijenjenosti meni, jer u slučajnosti danas više vjerovati ne znam.
U tome ga se ne odričem- i iako ne živim ni s njim, ni za njega, ni uz njega...
Ja se osjećam bolje kad ponešto od njega uzmem na sebe kao da je moje.
Pa pjevam koseći vrt, za njegov rođendan se dotjeram i popijem piće njemu u čast baš u Perušiću, pa se ne odričem nekih stvari koje znam da bi volio, želio ili čuvao.

Ne na način da njemu robujem, kojeg nema ovdje.
Na način da sebe oslobađam, cijeneći da je bio tu.
I da sam ja ta kojoj je to, u nekoj čudnoj i ubrzanoj priči, ostavljeno u ruke.
Sve to.
Sva imanja, sramote, glupa nagađanja; sinovi; Lika; sjećanje na Itu; Itine želje.
Kao njegova njemu, tako je meni dospjela ta sudbina.

Ja od svoje ne bježim, jer već negdje bi me dočekao osjećaj da sam bila kukavica.
Radije nego kukavica, mogu biti i prašnjava, i sama, i umorna, i uplašena.
Vjerujem u proces, i vjerujem da mora biti ono što biti mora.
Kao što danas znam, bez greške, da je bilo ono što je biti moralo.

Ovako ili onako, Ita je dospio meni takav, i u paketu s time došla je beba koju ne bih mijenjala nizašto na ovom svijetu, došla je i nesreća zbunjujućeg i preranog kraja, došle su pakosti i zavisti najgore vrste zbog imovine koju je podugo vrebao njegov brat i sva seoska zla iz toga proizašla, došao je čarobni vrt i drvene stepenice kakve sam od djetinjstva maštala, došla je čarolija mojeg ovoljetnog golog sunčanja na izvoru Like kad sam imala osjećaj da mi je tijelo napravljeno od samog sunca i lebdjela iznad sebe same, došla je tvrda zima puna drva i špranja i prašine od peleta....

I sve...
Sve što je došlo prihvaćam.
I sve što će doći prihvaćam.
Bila to nova ljubav, vječna samoća, što god treba biti.
Bez bjegova, prečica i anestetika. Bez zaborava, nepoštenja i nasilnih preobražavanja istine.
Ja pristajem da se događa ono što se mora događati.
I čvrsto vjerujem da:

"Voleti je katkad kao potok orati...
Nekad posumnjaš, al' moraš da znaš:
ta se brazda vidi s Neba
i taman je tu gde treba".

Neće me mimoići ništa što mi pripada, kao što nije ni dosad.
Ništa tu Lika ne čini- koliko god pusta bila i koliko god je otkačeno da ovo tipkam polugola u dvorištu bez da itko vidi- jer je beskrajno pusto i šašavo koliko... Vidi mene moja zvijezda.
Svakog od nas.
Ne mimoiđe nas ništa što nam pripada- druga je stvar shvaćamo li to.
I najgori bijeg je bijeg od svog života.
Let it be!

sretno na operaciji. Bit će dobro to sve. Reći ću onom tvom frendu kojem si rekao da me pozdravi, da te pozdravi :)

Ben je bio golemi šarplaninac.
Uginuo je u lipnju, par mjeseci prije nego što će se Ita objesiti, kao da ide izvidjeti hoće li sve biti kako treba.
Živio je jako dugo, i Ita se izražavao o njemu kao najboljem prijatelju na svitu, i da ga je "izvukao" kad je imao "nekakvu krizu"- bio je škrt s informacijama, iako sam nastojala saznati više, no nisi s Itom mogla baš sad nešto puno laprdati ako on neće.

U to kratko vremena što smo bili skupa, počeci naše veze bili su takvi da bismo šetali Bena.
Postoji taj jedan putić, preko našeg voćnjaka pa put šume, koji je čaroban.
Tek sam se nedavno okuražila ponovo proći tamo- bez Ite i bez Bena- s Itinim sinom.
Nisam plakala, ali komotno sam mogla doživjeti jedno osam infarkta koliko mi je sjebano to bilo.

Ben je bio ogroman, tad već stari pas. Izdavale su ga stražnje noge i često bi padao.
Ita bi mu govorio "sunce moje šarplaninsko, star si, e jebemu sunce a kakav si ti pas bio... ma i sad si..."
Istinski ga je volio.
Ja nisam ljubiteljica pasa i bojala sam ga se isprva, ali bio je toliko dobar i drag, da je zbilja malo prošlo dok ga ja nisam počela ne samo šetati, nego i maziti, ljubiti, jednom mi je tom ogromnom glavinom u maženju raskrvario netom operiran nos, imao je glavu kao medvjed.

Ben je pokopan tu kod svoje kućice, a Ita je na perušićkom groblju.
Tako nedavno, šetali smo zajedno i sve se ovo činilo kao sreća.
Sad šetam s bebom, kao da nikad nije bilo silnog šarplaninca,
i visokog, vitkog Ite dubokoga glasa, u čuvenoj smeđoj pilotskoj Bata jakni koja mu je stajala kao nikome.
Vidite, stvar je u tome da sam se osjećala kao najzaštićenija, najsigurnija žena s tim Ličaninom i šarplanincem.

Volim vjerovati da šetaju negdje, po nekim stazama sasvim sličnim ovima, i s lijeve i desne omeđene kruškama, šljivama i jabukama koje mirišu opojno i mirišu na ljubav, jednostavnost, Liku, "kako Bog zapovida" i sreću.
Djelovalo je tako smisleno.
Štošta bih dala za još jedan đir, ali odoše.

Tri mala Roma, dva su sedmaši a jedan osmaš, sjede nasuprot Općine gdje je moj Ita bio pročelnik.

U Perušiću mi je mama živjela svojih prvih devet godina, dok djed, komandir tadašnje milicije, nije prebačen u drugi lički grad gdje su ostali.
Ja nikad, baš nikad do 2019.-e, bješe rujan, nisam bila u Perušiću.
Tog rujna jesam- a ispostavit će se poslije da je negdje te jeseni Ita doživio nešto kao mentalni kolaps- saznala sam nakon njegove smrti, upratila kronologiju i sve je imalo daleko više smisla- jer bilo je tu nekih uznemirujućih detalja o njemu koje sam, također veliku većinu poslije smrti, saznavala.
Taj rujan mi nije jasan- zašto se tad nismo sreli.
Sreli smo se u rujnu tri godine poslije. Ali 2019-a je bila tako ključna u njegovom životu.
I ja sam bila tu.

Moji roditelji i sin su išli kod neke babe, a meni nije bila volja ništa s babama (valjda je to, jebiga, neka moja crta).
Umjesto toga, šutirala sam divlje kestene tamo, preko puta Općine.
Nisam imala nikakve predosjećaje- na kraj pameti mi nije bilo da ću uskoro ja ovdje živjeti, s čovjekom odavde imati sina, a ovo dalje da ne govorimo.
Mislim da bih pala u nesvijest da mi je netko to šapnuo.
Ništa ne sluteći, šutirala sam divlje kestene i sjećam se toga kao sada.

U nekom trenutku, zaključila sam da su se moji zadržali i sjela sam u kafić ispod Općine.
Općina je sasvim obična zgrada, međutim mene je privlačila i buljila sam u nju.
Kasnije sam pričala Iti to, i ispostavilo se da sam buljila u- njegov prozor.

Ali nismo se tad sreli.
I kad god prođem, pitam se zašto se nije moglo dogoditi TAD, a bila sam tamo, bila sam i to s fantastičnom bojom kose, i visoka, i tada zgodna, ma nema greške da mu se ne bih svidjela ajde boga ti.
Ali ne. Srest ću ga tek tri godine poslije, a u te tri godine dogodilo se previše samoće, alkohola, izoliranosti...

Prolazeći pored malih Roma, na mobitelima su, pitam ih kaj to slušaju od muzike.
Sve oni meni to srdačno prikažu, pokažu, ispričaju.
Pojma nemam iskreno kakva je to glazba, ali kažem im da uživaju.
A najveći među njima mi kaže: "znate da se mi odemo kupat sad dok su vrućine na Bazene gdje se peca ali ima jedno misto s kojeg se može skakat pa skačemo".
Pitam ga ja jel bih ja mogla skočiti pošto sam debela na "bombu" pa da sve prska.
Smiju se a debeljuco od njih mi stidljivo kaže "ma niste uopće debeli nešto, ne bi tako bilo, ne bi" kao da me uvjerava i brani čast nas odebljih :)

I dan bude ljepši.
Romi su lijepi i dobri ljudi.
Nedavno je jedan stari Rom na kasi, mom malom Pjeru kupio čokoladnu bananicu.
Imaju dušu.

Inače, Itin bratić se također objesio, jer su mu branili ljubav s Romkinjom, najljepšom, ali Romkinjom.
Čula sam da je imao 19 godina.
I čudno je ovo mjesto, s tom turskom kulom nad nama.
Ima neku težinu, čak i povijest kad čitaš, specifična je.
A ja želim da ovo dvorište postane sretno, i nešto me veže za njega kao da je stoljećima moje.
A tako sam tuđa i ničija ovdje... Ali svoja ipak.
I polako, sasvim polako i nečujno, ja radim na tome da bude sreća. Katkad jest, makar sklepano od malih sličica i detalja, kao ručak "od ničega" iz frižidera koji se bijeli iznutra- pa nekako ispadne baš fino.
Skupljam sve mrvice ljepote. To mi je hobi.