Ne zelim pricati o smislu

 
da, dakle, obicno je tesko stati kad krenem: osjecaj da nemam kome sto davati, da nisam dovoljno 'dobar' kome mislim da ima veze zapravo s kontrolom. a ocito je, kako su me naveli neki raniji komentari da promislim, da ima veze i s osjecajem da netko drugi ima te-i-te zahtjeve, koji onda ucine da se osjetim nesiguran i svakako ne pokusam nista ciniti za ostvarenje neceg sto bih mogao pozeljeti. e sad je tu korisno neko samopouzdanje, tocnije neko povjerenje u sebe, koje se valjda razvija u nekom vremenu, i koje omoguci da takvi zahtjevi ne ucine da ne dam najbolje od sebe sto mogu... ima tu ta prava razina ravnodusnosti, kako sam spomenuo, ili neke vjere, povjerenja.
slicno to mogu povezati i sa situacijama u odnosu, kad se zaljubljeni entuzijazam iscrpljuje, onda ostajemo bez one sigurnosti osjecaja da imamo jedno drugom sto dati, da se otkrivamo, i da nas drugi uistinu ne pozna, pa mozemo izgledati ljepsi nego sto jesmo. zaljubljenost je zapravo trenutak kad smo si lijepi jer smo drugome lijepi. kad nas vide, kakvi se i sami poznamo, onda ostajemo bez te iluzije i osjetimo se onoliko lijepi ili nelijepi koliko se i sami lijepima poznamo... dobro, ne bas, jer sami sebe ne mozemo napustiti, iako bismo valjda cesto to pozeljeli, a drugi, dok ostaje s nama nam ipak daje taj osjecaj da nekako nesto znacimo?
no, u tom trenutku nema vise kontrole, nema mogucnosti varanja drugog onim sto nisi, niti prekrasnim davanjem, ni entuzijazmom, jer je cesto sve to velikim dijelom i potaknuto tom nekom iluzijom ljepote, koja zapravo nije iluzija: drugi nas vidi onako lijepim kako bi se mi zeljeli vidjeti lijepim. i to nas cesto potakne na razne krasote. u odnosu pak cineci drugom nevolje i pokazujuci razne slabosti gubimo taj osjecaj sigurnosti u njegovim ocima, time i u svojim, cime gubimo osjecaj da imamo sto davati...
podjednako je tu osjecaj s time da drugi ima zahtjeve kojima mi nismo dorasli. (jasno ukoliko ih on otvoreno ne izrazi pa je onda ok i sve rijeseno..)
dakle kako mi se cini, i povezujuci to pitanje ne/sigurnosti, gubitka ljepote u svojim ocima, kao i osjecaja manje vrijednosti s nekim psikoanaliticarskim spikama, izgleda mi da je to sve problem toga da smo krivo nauceni da ce nas se voljeti ako budemo takvi-i-takvi.
da, neka odraslost je fina granica povjerenja u kojem oboje mogu znati da drugi nije savrsen, i svatko od njih priznati sebi i drugom svoju nesavrsenost ('ja, ni ti, ne moramo biti onakvi kakve to drugi zeli, i ocekuje, da bi nas on i volio!'), a opet povjerenje je tu nuzno jer trebamo imati na umu za sebe i za drugog da nece zlouporabiti tu nasu neuvjetovanost, da se time nece pomiriti sa svojim slabostima, iako ih nece osudjivati. tako i mi sami.
da, ne moramo biti ono sto drugi ocekuje, kako bi bili voljeni.
(to je dobro zapamtiti. jer cesto puta prestajemo voljeti, bas zato jer se prestanemo osjecati voljeni. a to opet se mozemo prestati osjecati i svojim izborom, da tako velim, kad osjetimo da nismo drugom ono mislimo, pa cak i ako osjecamo da nismo sto mu/joj treba. to _ne_znaci_ da nas je on i prestao voljeti.)
 

u prijevodu pouka zadnjih redaka: taj filing da nismo dovoljno dobri ne bi smio postati opravdanje (!) za to da se prestanemo truditi biti mu/joj dobri. (to ja onak retoricki iz svog iskustva.)