Ne zelim pricati o smislu

 
cinimo krugove.
(tipkao sam sat vremena kako bih shvatio da rijeci skrivaju smisao. ostavljam ti ipak dio.)
-----------------------------------------------------------------------------
i sumnjas da te umijem i zelim vidjeti ljepsu, onako lijepu kako tek mozes biti. zato jer ne citas, ili ne citaju, da su to moja iskustva i ne savjeti, iskustva mene s mojim cvjeticima, na kojima slazem misli. slusaj sto pisem, ali nemoj misliti da su to zakoni po kojima se vladam. i, uostalom, zar mislis da ne mogu misliti o istim stvarima na vise razlicitih nacina? u mislima vrtimo krugove. nepomicne, umorne krugove. misli su opravdanja. katkad za nase zelje, a katkad i za strah.
i dobro, planovi, imas planove, a moja je najveca krivnja sto ne znam planirati, niti to rado cinim. ja se oslanjam na neku vjeru o tome da ono sto mi sad daje vjeru, je ono sto trebam slijediti. i sasvim znam da te tako rado gledam kao nekog s kime provodim zivot. a opet, vjerovati da drugi znaju bolje od tebe sto je za tebe dobro, samo te od tebe udaljava. koliko god svi mi dobronamjerni rekli da jesmo.
ne vjerujes mi. vjerujes li njima? nije ti lako. nije ni meni. ne mozes vjerovati u nesto izvan. nakraju, nakraju ti ni sva moja ni njihova obecanja nece biti dovoljan oslonac. poznas me u svim oblicima: sarenog, i vjernog, naklonog i cinicnog, i kako sam cendrav i kako volim rasti, znas me dobro, i ja tebe znam. i isto tako znam, kako god odlucila, ne tuguj. nista nece nestati stogod ucinila. uvijek sam isto s tobom, nakraju. ali tvrdim i opet, svi prijatelji i sve procjene i sve ocjene i sva iskusenja nisu i ne mogu biti garancija kao ni razlog za nesto uciniti ili se cega odreci. jedino se ti mozes skupiti u sebi, i u tom svom srcu naci nesto sto ces moci povjerovati. zelis vjerovati, a ne mozes. zelis prestati, a ne mozes. je li pitanje sto je lakse? sto je uopce moguce? sto je ispravno? da, STO je ispravno?
(ispravno je ono sto je proslo: ciniti nesto jer vjerujemo da je dobro, i da ce biti lijepo, veliko i sretno, a ne zato jer smo zarobljeni ceznjom i u zelji da je se oslobodimo, zar ne? da, ako cekamo dovoljno, mozda u tisini, mozda se vrati. a zapravo cekanje nije point, ono je samo nacin za naci sebe dovoljno, kako bi imali povjerenja u to sto nas vodi. i u sebe, i u drugog. zasto ne vjerujemo? zbog iskustava nerazumijevanja. no ono jest nastalo dijelom i zbog nacina na koji se zeli ostvariti povjerenje - zbog tog ispitujuceg nacina koji mi se cini da vodi u samo dublju sumnju. i, jesmo li stogod pametniji od tih silnih tudjih misljenja, sto mislis? i, moze li ta sumnja, nastala propitivanjem, sumnjom, biti dovoljna da budemo mirni u tisini? ja ne znam, ali mozda moze, ako ti pruze dovoljnu podrsku, ako budu pricali dovoljno s tobom, dok ne prodje. sto dok ne prodje? moze li iskustvo sumnje ikad zamijeniti ceznju za iskustvom stvaranja zivota?)
-------------------------------------------------------------------------------
eto, neke moje misli. njih ostavljam ovdje, a ja sam ti pak sasvim blizu.