Lokva

Izašao je iz pekare i krenuo prema kući. Stare su se noge odbijale podizati, pa ih je vukao po asfaltu. Burek sveti, još vrući, bio je vrijedan duge šetnje do pekare koja ga je godinama nagrađivala vrućim burekom kad god bi mu se prohtjelo. Nebo je još bilo mrko od prošlonoćne kiše, a jučer pokošena trava je umjesto onog mirisa tek pokošene trave, otpuštala vonj truleži. Putić koji je vodio do pružnog prijelaza, asfaltom je potaracan kroz nasip po kojem je nekada išla pruga, a tada je putić bio tunel ispod pruge. Oo, kako je zanimljiv bio taj tunel. Jedini u kraju dječačkog života, miljardama života unazad, jer život nije jedan, život je miljarda miljardi života u jednom. Svaki je trenutak jedan mali život. Ispunjen ili prazan, ovisi o Putniku. Ti se trenuci, opet, dijele na osjećaje, pa na neki proračun ..inteligentni ili samo instiktivni, impresija, ekspresija, iskustvo..i na kraju, uspomena.

Vukući tako svoje teške noge obavijen oblakom mirisnog bureka u magli mirisa trule trave, prolazio je putićem, izbjegavajući, zastajkivanjem, ljude koji su sa tek zaustavljenog vlaka koji se, opet, šepurio na novoj stanici, jurili prema svojim odredištima, a on je tonuo kroz vrijeme u jedan mali tunel. Zapišan, vlažan, pa i pun smeća, iako je bilo ljudi koji su ga čistili. Uvijek je bilo stoke koja je bacala smeće...neki čak i namjerno..da..neki.

Dva treptaja starih očnih kapaka sa sjedim trepavicama, preko mrenom prekrivenih očiju i skočio je u ono vrijeme kad su Robi, Bosna, Metalac, Kuha i on radili "reda", po kvartu. To je bio zamoran posao. Bilo je puno trčanja (bježanja). Bježali su od skoro svega. Pasa koji su ih preskačući ograde ganjali uz lavež koji je lomio zrak zimskih ledenih večeri. Ljudi, koji su, sakriveni u dvorištu, sačekali tu bandu koja radi "reda". Sami od sebe jer su znali da, ako ne bježe, netko će ih vidjeti i prepoznati. Pa će doma dobiti "oj tugo i nevoljo" - kako je Metalac znao govoriti. Zvonili su ljudima na kućna vrata i pobjegli, kucali na prozore, razbacivali smeće u vrećama po ulici, podizali brisače na parkiranim automobilima i razne druge nepodopštine koje su, kako kome, pale na pamet.

Jednom su, potaknuti pričama kako su stariji mangupi prodavali cigle na ulazu u tunel i oni pokušali. Ekipa se vraćala iz škole, a oni su se skupili prije svih i postavili na strateške položaje oko ulaza u tunel od strane željezničke stanice. Klipani, ni u prvi razred nisu krenuli. On je stajao naprijed, sitan i mršav. Iza njega Robi, koji je bio malo višlji, ali isto mršav ko drška od metle. Bosna i Buha su bili iznad ulaza u tunel sa hrpama kamenja kraj njih. Kuha i Metalac svaki na jednoj strani, lijevo i desno, na obroncima skriveni u visokoj travi. Grupa koja je dolazila su bili visoki i jaki, sedmi ili osmi razred. Njih nisu ni pogledali, samo su se muvali i hvatali zjake. Onda je prišla grupa, troje njih, malo mlađi. On je iskoračio hrabro naprijed, uz dogovoreni znak i pokazao polovicu cigle (jer je cijela cigla bila preteška) dječacima koji su ga zbunjeno gledali. Čas njega, čas ciglu. Uvjeren da je nadmoćan, tražio je "pare" za ciglu. U ono doba, vrijedno je napomenuti, nitko od djece nije imao nekih novaca kod sebe. U školi se jelo u školskim blagavaonicama, gris, namazi neki sa čajem, sendviči i koješta slično, a dućani su bili rijetki. Jednostavno, nije se imalo novca i nije bila navada da se kupuje nešto uz put kući iz škole. Tako da je cijeli čin kopiranja starijih mangupa u samom startu bio promašeni slučaj. No, ovdje je slučaj bio taj da su naletjeli na Tonia. Toni nije imao mamu ni tatu. Živio je sa bakom i djedom i još hrpom braće i bratića i sestra i sestrični i pasa i pasića i mačaka i mačića i dvije svinje.... koje su jele ljude koje im je Toni donosio. Bio je miran i šutljiv po naravi. U školi je bio slab i neomiljen, sporog uma. Crna ovca čak i u stadu crnih ovaca. No, bio je i grub i nemilosrdan kad ga je netko izbacio iz njegovog mira ili iz njegovih mora. Uglavnom već u tim godinama je stekao glas. Naravno, ne pjevački za Zbor dječaka iz Beča. Robi je znao za Tonia i nestao iz vidokruga bez riječi čim ga je spazio. Naravno, Bosna, Buha, Kuha i Metalac jednako tako. To je bio njihov kvart i oni su poznavali ljude. On nije bio iz kvarta i nije znao za Tonia.

Kad je ponovio da hoće "pare" za ciglu, u sporom Tonijevom umu došlo je do shvaćanja. Toni nije volio da ga netko podcjenjuje. To je bila najgora stvar koja ga je iritirala i izazivala u njemu bijes koji nije mogao kontrolirati. Kasnije, puno kasnije, u nekom jugoslovenskom zatvoru gdje je služio kaznu za premlaćivanje i pokušaj ubojstva, doktori su mu našli dijagnozu i smirili ga. No, tada, pred ulazom u tunel, još nisu. Tada je bio jako mlad i jako bijesan i jako raspoložen da to i iskaže.

Pljuska, koju je dobio od Tonia, izbacila ga je iz ravnoteže pa ga je teška polovica cigle zanijela i otplutao je, hvatajući ravnotežu kao zvrk koji je udario u neku prepreku, preko tračnica Druge pruge u jednu sasušenu lokvu koja se ustalila između Duple pruge i Druge pruge (Prva pruga je bila ona koja je išla preko tunela). Toni je pogledom pratio njegovo bauljanje sa bijesnom grimasom na licu, pa je zbacio torbu sa ramena i zaletio se divljački na njega koji se zaustavio u blatu lokve još uvijek držeči ciglu. Udarci šakama su pljuštali po njemu kao kiša. Nakon prvog udarca je toliko otupio da ostale nije ni primjetio. Ležao je blatnoj lokvi prekriven blatom i krvlju, dok je Toni navlačio torbu na ramena i nestao u tunelu. Dvojica koja su bila s njim, pobjegli su još kod prve pljuske.

Ležao je neko vrijeme u lokvi. Ljudi su prolazili pokraj njega i zbunjeno gledali okrvavljenog i blatnog dječaka, no nisu prilazili niti ga dirali. Djeca iz škole su se smijala prolazeći kraj njega. Njegova vrla ekipa je virkala iz trave sigurna da je mrtav. Onda mu je prišla jedna gospođa, strogog izgleda. Podigla ga iz blata i osvjestila ga. Nakon par riječi, suvislih od njegove strane, poslala ga je kući.

Dugo se nije družio s tom ekipom. Zamjerio im je što su ga ostavili onako samog i nisu mu pomogli. Nije to bio njegov kvart. Nisu to bili njegovi "ljudi". Upoznao ih je jedno vruće ljeto prije, prilikom kad mu je tata popravio jedan mali bicikl (njegov prvi), a on otišao u "probni krug". Taj "probni krug" je krenuo kao do kraja ulice, pa se proširio na krilima vjetra u ušima i kosi na još jednu ulicu, pa u pravcu tetkine kuće, par kvartova dalje, koja mu je poklonila taj bicikl od njene starije kćeri, njegove sestrične. U stvari je tetak bio taj koji je poklonio bicikl, ali tetka je bila od mame sestra, pa je ona imala veću važnost...nekako. Ionako su trebali svi poći tamo. U ono doba obitelji su se vrlo često posjećivale.

Put je vodio prema pruzi, ali.. pružni je prijelaz bio strašan jer je tamo poginulo puno ljudi i ljudića i životinja, pa je krenuo niz prugu prema gradu, na drugi prijelaz gdje je poginulo manje ljudi i ljudića i životinja. Znao je tim putem s mamom proći kada je ona jako plakala i nosila seku u rukama. Automobili su bili rijetki u ono doba, tako da je s malo pažnje brzo ovladao biciklističkim vještinama i lagano jurio uz prugu. U to je doba bilo puno potoka koji su se spuštali sa Medvednice prema jugu. Put kojim se kretao imao je nekoliko mostića koji su preskakali te potočiće. Zastajkivao je na tim mostićima i gledao dolje vodu kako teče i žabe koje su skakale preko otpada nagomilanog u grabi pod mostićima.

Na jednom, najvećem, mostiću je zastao i ugledao ekipu koja je bacala smeće na hrpu i gacala po potoku. Ubrzo je i on s njima gradio branu koja bi trebala zaustaviti vodu i napraviti jezerce u kojem bi se moglo plivati. Isprva je trčkarao s jedne strane, ap na mostić da prijeđe na drugu stranu, ali je ipak završio s njima u potoku. Zaboravio tatu i bicikl i tetku i tetka i sve...ali je upoznao Bosnu i Kuhu i Buhu..pa su kasnije dosli Metalac i Robi. Oni su bili bolji od Tome i Draža, njegovih susjeda, koji su već imali Poni bicikle i pravili se važni, a nisu smjeli iz svoje ulice van...uopće. Vrativši se kući umoran od plahutanja po potoku, gurajući bicikl sa probušenom gumom, zaradio je batine od ljutog tate, ali nakon par pljuski od uznemirene mame, a kasnije temperaturu i neku boleštinu.

Kad je odbolovao boleštinu, otišli su na more. Vrativši se s mora, brzo je naučio krpati gume na biciklu. Susjed Mirko mu je pokrpao prvu, a on je pomno pratio i zapamtio kako se to radi i od onda je stalno nosio komadić šmirgl papira, zamotani čep od pive pun Neostik ljepila i komadiće gume u jednoj metalnoj kutiji sa poklopcem na kojoj je pisao Vrag..odnosno Diabolo...kutija za olovne metke za zračnu pušku. Za čas je bio sa novom ekipom i pikulao se u lokvi između Druge i Duple pruge. Više nisu išli na potok, jer su i Buha i Robi dobili boleštinu. Ostali su dobili "samo" batine doma. On je dobio i jedno i drugo. Bio je "bolji".

Pikulanje je bilo zarazno jako. Lokva je imala mekano dno od gline, pa, kad se očistila bosim nogama i rukama od kamenčića i prašine, imala lijepu zaravan za igranje na "jamicu". Znali su po zvizdanu čučati i kotrljati pikule po toj maloj zaravni, bučeći i galameći, mantrajući "srećice" za sigurne pogotke i prepucavajući se oko tajminga za "turjen", rotacije za "arte", daljinu "kube", zabrane "keglanja" sa "bajsericama" i "željeznjačama", dok su stariji bili u školi. Stariji su im znali oduzimati pikule kao "gradska placovina" iliti skraćeno "gracka". Ponekad su ih znali "povratiti" ganjanjem kroz tunel ili gađanjem kamenjem. Ponekad nisu, pa su onda odlučili, po Kuhinom receptu, igrati kad su ovi, otimači, u školi.

Kuhin tata je bio kuhar, pa je Kuha tako i dobio nadimak. Bosnin tata je bosanac, pa je Bosna tako dobio nadimak...a i stalno je nešto tumačio da se to tako ne radi da je kod njih u Bosni drugačije. Buha je bio sitan, ali je mogao jako visoko i daleko skakati. Njegov stariji brat mu je dao taj nadimak. Jednom, kad su bili već u srednjoj školi, Buha je mogao preroniti olimpijski bazen na Sveticama sa jednim velikim zaletom i u jednom dahu. Robi je bio Robi, a Metalac je dobio nadimak po tati, metalaskom radniku učlanjenom u Sindikat Metalaca, u njegovoj firmi zastupnik Sindikata. Radno mjesto, ni pedeset metara od njihovog pikulaškog terena. Često ih je slao po pive sa: "Hej mali!". Tko je prvi čuo, sjurio se do njega po novce, pa do dućana po tri pive (u ono se doba djeci slobodno prodavala piva, jer djeci nije palo na pamet da je piju...osim ..eto..nekima.. finija je bila Cockta ili Jupi..Nara)... i sladoled..osim ako si bio za ekipu, onda svakome po žvaku, Bazooka Joe. Navodno jednooki Joe...baz oka = bez oka..a i na sličici i stripu unutar paketića je bio neki klinac sa povezom na oku. Kuha je tvrdio da to nije dobra žvaka, da oslijepiš od nje. Jedino Metalac nije bio za ekipu, on si je uvijek kupio sladoled u čašici i samo Bosni dao da obliže poklopac (ostali nisu htjeli iz inata). Zato su se svi žurili da prije njega stignu do njegovog tate ili nekog od radnika koji su pozivali.

Lokva je postala mjesto sastanaka. "Nađemo se kod Lokve poslije škole!" - postala je poštapalica, kasnije skrećena na :"Kod Lokve". Često su odande počinjale avanture "Putevima Pruge" kad su pratili prugu na istok do Čulinca, gdje se račvala prema jugu kao jedna i prema Sesvetama nastavljala kao dupla. Osmatrači, koji su se mijenjali svako malo, pazili su na prugu ispred, i na prugu iza da ne naiđe vlak. Iako bučan, vlak se znao prišuljati. Ostali su pazili na pragove i da ne stanu u ljepljivu crnu masnoću na progovima ili na "mine", nastale korišenjem WCa u vlakovima. Išli su prema Sesvetama, pa u Retkovcu naletili na Cigane koji su ih nakon prepucavanja napali, ali koje su odbili kamenjem. Drugom su ih prilikom Cigani dočekali kamenjem.

Išli su put juga, pa naišli na Koku i Gljivicu s kojim su se, nakon dugog nadmudrivanja, potukli. Koko i Gljivica su se povukli polako trčeći "pun gas", a ekipa je nastavila put do "Puno pruga", stovarište Resnik i početak šumaraka prema Resniku. Kasnije, kad je bio malo stariji, ponovno se upoznao sa Kokom i Gljivicom na ljetovanju. Postali su dobri frendovi, iako Koko nikako nije htio priznati da su "dobili batine", no povijest pričaju pobjednici. U šumarcima su gradili kućice i ganjali životinje kao da će ih uloviti i ispeći, pa živjeti u tim kućicama. No, nikad nisu prespavali u šumi. Što od straha od šume, što od roditelja.

Išli su i put zapada, do Borongaja. Tamo su imali kontakt sa divljim klincima iz zgrada Limenki, ali njih su brzo potjerali, no prešavši preko podvožnjaka na Borongaju, jednom su naišli na ekipu koja je palila neku vatru. Kad su se približili, još uvijek na pruzi, jato strelica ih je zaustavilo. Ubrzo su bili "zarobljeni" i morali su čekati da dođe neki Saša kako bi on odlučio šta će s njima. Bosna, Kuha i Buha su se usrali od straha. Metalac je bio na pragu bježanja pod svaku cijenu, dok je Robi stajao uz njega nemajući namjeru ponoviti ostavljanje na cijedilu od prošlog ljeta. On je stajao i šutke čekao stanovitog Sašu. Uskoro je došao oveći bucmasti dečko u nekakvoj zelenoj košulji sa oznakama na rukavu, sa maramom na boku i fišeklijama s druge strane na smeđem, kožnom, opasaču,kovrčavom kosom i zagonetnim osmjehom. Mudrovao je nešto i zapovjedao šepireći se. Neki od njegove ekipe su se osokolili njegovim dolaskom i počeli "kopljima" pikati Bosnu i Buhu koji su samo cvilili i povlačili se, ali kad su piknuli Robija, a njih obojica uzvratili preciznim udarcima, situacija se smirila i postala povoljnija. Ubrzo je Saša sišao sa oblaka i objasnio bizarnost svega i njihovu službu izviđača u lokalnom odredu za koju su trenirali. Još nekoliko puta su se sreli kao klinci, a kasnije, u srednjoj školi, u okršajima na istim i na suprotnim stranama. Ekipa se nakon polaska u školu priključila odredu izviđača u kvartu.

Početkom škole, Lokva je skupljala vodu i prašinu, još neko vrijeme izdavala svoje dno pikulašima nižih uzrasta, na veselje metalaca iz obližnje firme, no kasnije je samo povremeno okupila staru ekipu. Škola je donijela svoje probleme i zadatke i obveze i štošta novog u njihovim životima. Najviše nove ekipe, pa se stara ekipa zapostavila.

Buha je imao rođendan, bili su treći razred, a prije toga su se sreli u njihovoj školi (nisu išli u iste škole), a njihova je škola imala bazen, pa se tamo išlo u školu plivanja. Tako je bio pozvan na taj rođendan. Sasvim slučajno. Na tom rođendanu je bila i stanovita Ana. Sviđala mu se Ana. Dopisivali su se poslije tog rođendana. Ponekad se sreli kraj Lokve, pa otišli na sladoled kod Mjesne zajednice. Toni je tamo znao sjediti sa lokalnim dečkima i igrati nogomet ili samo navijati. Izbjegavao je Tonija. Jednom je čekao Anu na kiši...kraj Lokve. Nije došla. Bili su peti razred. "O Ana, tugo mojih dana." - mislio je čekajući. Sreli su se kasnije, nakon par godina. Nije bilo pitanja, nije bilo odgovora...samo smješak s jedne i sa druge strane.

Sedmi je razred završio, ljeto se prostiralo pred njim sa svim svojim mogućnostima koje su se trebale iskusiti, proživjeti. Lokalna je ekipa otišla na more,a on je bauljao svojim BMX biciklom okolo po kvartu i okolnim kvartovima, u posjet frendovima iz raznih sportskih klubova, izviđača, nekima koji su se odselili iz kvarta, nekima iz škole koji su isto ostali doma. Naletio je na staru ekipu i ubrzo su svi na hrpi krstarili Dubravom, Maksimirom, gradom, Dotrščinom, Sljemenom, Jarunom, Bundekom, Abesinijom kod Trstenika, Čiče u Velikoj Gorici .. kud su ih mašta, volja i kotači odveli. Sretali nove ljude, svađali se i potukli s nekima, s nekima se sprijateljili. Neke cure su ih otjerale, neke prigrlile. Onda je došao njihov red za ići na more, pa su se raštrkali i brojno smanjili. Glavno okupljalište je uvijek bila Lokva. Znali su kraj Lokve sjediti satima na biciklima dok se brojno stanje nije upotpunilo, pa onda "gaaas" na ono mjesto koje se u toku čekanja dogovorilo. Tko je stigao zadnji nije imao pravo na promjenu dogovora.

Početkom škole..opet obveze..ganjanje ocjena za kraj godine i upis u srednju školu smanjilo je intenzitet druženja. Dva-tri puta je Lokva bila počašćena okupljanjem. Sad se više nije čekalo, postojali su telefoni za dogovore. Kraj osmog razreda i upisi u srednju školu prepolovili su ljeto, pa odlazak na more još pola, tako da je to ljeto palo u zaborav bez sastanaka kraj Lokve.

Nove škole, novi ljudi u životu, odnijeli su ekipu, svakog ponaosob u neke druge svjetove. Povremeni slučajni susreti u kafićima, tramvajskim stanicama. Lokva je trpila sama.

Jedan tulum. Treći kat negdje u Mihanovićevoj. Ekipa je otvorila prozor, a on se sa svojom nekom ekipom iz Studentskog Grada vraćao iz diska ITDa na Savskoj put Dubrave. Čuli su muziku i galamu i hop..već su bili u prepunom stanu. Ljudi različitih godišta, neki studenti, neki profesori, neki padobranci, kao i oni..stopili su se vrlo brzo. Noć je tekla, alkohol i muzika radili su svoje. U ranim jutarnjim satima je čekao prvi vlak prema Dugom selu u zagrljaju sa Dinom. Lijepom kratkokosom crnkom bujnih oblina. Ekipa iz Studentskog Grada je ili otišla prije..ili su još ostali..ili su nekim drugim putevima nastavili provod..ili sve zajedno..kako koji.

Sišli su vlaka u Trnavi smijući se i grleći se, povremeno se ljubeći. Bauljali su polupijani i naguravali se bokovima, dok on u jednom trenu nije završio u Lokvi punoj vode. Smijali su se i kad je već bila navada da je otprati kući, ona je obećala bar suhe čarape. Njena kuća, katnica, starci koji su je dobili kao drugu kćer dosta kasno na katu, a ona i seka usidjelica, 15 godina starija, u prizemlju. Seka je bila negdje na putu sa nekom svojom ekipom, tako da je presvlačenje čarapa prošlo sa pranjem nogu i masažom stopala njenih, pa onda i ostalih dijelova njenog bujnog tijela. Dok tata nije zakucao na vrata. On je spavao na sekinom krevetu i u sekinoj sobi, pa je Dina..bunovna..slobodno otvorila vrata i bunila se šta je budi. Da tko je to kod nje, da ovo..da ono. Snašla se brzo..okrenula se i pogledala po stanu..i rekla da ona ne vidi nikoga i da je pusti da spava. Stari se primirio, ali je čekao ko kobac da vidi tko je u kući..na izlasku. Ostao je cijeli dan zatočen u Dininom stanu čuvajući Dininu čednost čistom pred njenim ocem. Bilo je neke makrobiotičke hrane u stanu koja ga je silno napuhavala i tjerala na WC, a vodu je smio puštati jedino kad je Dina bila dolje. Povaljali su se još nekoliko puta dok nije pala noć, pa je Dina otišla gore kod svojih da iznudi "neš para", a on šmugnuo van kroz prozor u isto vrijeme. Kasnije su se znali sresti i šalili se da je ona njegova najdraža tamničarka. Nisu imali vezu, samo lijepu uspomenu.

Odlazak u disko Big Ben, u Bogovićevoj ulici je jedno vrijeme bio normalna, tjedno višekratna, stvar. Jednom se vraćao pijan odande. U tramvaju je sjedio on, u krilu mu bila nek cura, a nasuprot njega Toni. On se smijao sa curkom i ljubakao, Toni je šutio i gledao kroz prozor. Curka je na Kvatriću izašla, a on ju je otpratio do vrata i izgubio sjedalicu. Stao je držeći se za rukohvat i mislio neke svoje pijane misli, kad je spazio Tonia. Srdačno ga je pozdravio kao starog znanca nemajući ni trunke straha u sebi. Toni ga je zbunjeno gledao ne prepoznajući ga. Počeo mu je pričati priču kako su kao klinci pokušali prodavati cigle kraj tunela. Na pola priče su stigli u Dubravu i završili na bureku kod okretišta tramvaja u Dubravi. Polaku su jeli burek i hodali niz Štefanovečku dok je priča išla prema kraju. Toni se nije sječao ničega. Smijao se i ispričavao zbog svega toga i bilo mu je drago, na neki način, da mu nije uzeto za zlo. Onda je Toni ispričao svoju priču da nije mogao kontrolirati svoje napadaje bijesa i da je zbog toga završio u zatvoru i da su mu tamo dali dijagnozu i lijekove od koji se sasvim smirio i sada ne troše nikakve lijekove i nema napadaje bijesa, a kad se i uznemiri zbog nekog razloga, ima metode da se smiri. Bilo mu je drago zbog Tonija. Toni je nestao tokom Domovinskog rata u koji je otišao kao dragovoljac. Nikad mu nisu našli tijelo.

Držao se za obojanu željeznu ogradu starog pješačkog pružnog prijelaza na par koraka od lokve.Odmarao je teške noge i usporavao rad srca. Uspomene koje su navirale same, kovitlale su mu maglu u glavi i izazivale blagu vrtoglavicu. Nedaleko od mjesta gdje je odmarao, prije Duple Pruge počinjalo je staro betonsko prilazište/silazište za putnike vlakova. Preko puta je bila željeznička stanica sa šalterom za kupnju karata i čekaonicom, pa u nastavku ured Sprovoditelja vlakova. U jednom je trenutku, nakon završetka školovanja stajao tu sa čudnim mislima u svojoj opijatima i alkoholom, nadasve tugom i bolom, zamućenoj glavi. Prije toga je znao dolaziti na tu stanicu i putovati na posao. Lokva je bila posjećena. Kasnije je šetao psa starom cesticom kraj pruge dok je Nova Branimirova preuzela promet. U jednom je trenu pukla jedna duža ljubavna veza nakon koje je ostao i bez psa i bez ljubavi i bez djeteta i bez posla i bez orjentira za dalje jer su opijati i alkohol preuzeli veći dio njegove životne preokupacije. Sveukupno je bilo zamršeno u njegovoj glavi i sa tim je, čudnim mislima stajao na tom, nedavno novoizgrađenom, stajalištu. Bučna je Kennedyica tutnjala prema njemu dok se tlo pod njegovim nogama treslo. Više desetina tona je tutnjalo prema njemu u velikoj brzini i gasilo bilo kakvu želju u njemu da se baci pod to čudovište. Otišao je kući i nikad mu više na pamet nije palo da tako nešto pomisli ili čak poduzme. Lokva mu je svjedok!

Onda je došao procvat. Poslovni, ljubavni, životni. Sretao se sa starom ekipom. Slavili su Nove Godine, svadbe, krstitke..sve što se dalo slaviti. Lokva je stajala neposjećena. Godine su se nizale, život se trošio i punio. Opet se naglo ispraznio i ostao je samac. Onda se zatvorila pekara iz susjedstva i otvorila se nova odmah iza starog tunela. Često je odlazio do te pekare da protegne noge jer nije bila blizu kao stara pekara. Godine su se nizale, često je prolazio kraj Lokve u svom putu do pekare, često se prisjećao nekih starih dana.

Sada se odvojio od željezne ograde u nekom čudnom grču koji ga je trznuo toliko da je mu je sveti burek ispao iz ruku i posrnuo je prema Lokvi. Bol u prsima ga je prožela i čudni ga je strah ulovio. Pokušao je kašljati da bi zaustavio bol u prsima i zastoj srca kojeg se pribojavao zbog upozorenja doktora. Posrnuo je nakog drugog udara bola i pokleknuo u Lokvu. Lokva je bila suha kao i njegove oči koje su ispod mrena gledale miljarde trenutaka koji još uvijek postoje samo su sa svakim prigušenim i nedostajućim otkucajem njegovog srca sve dalje i dalje...i dalje..i dalje..

16.06.2024. u 10:25   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

a'e :)

Autor: Jarac999   |   16.06.2024. u 11:46   |   opcije


...a videeeee tebe :)

Autor: Amygdala   |   16.06.2024. u 12:32   |   opcije


nu

Autor: peempee   |   16.06.2024. u 14:18   |   opcije


Dodaj komentar