balada botswana

1975. godina mjesto radnje Aleksandrija. glavne uloge svi slucajni prolaznici. sporedne uloge ona i on. iskrcaj u pristanistu bio je sve samo ne predvidljiv i dok je ona zadnjim zrakama sunca dozvoljavala joj obasjaju ramena, veo iz Marakesa je naglo preuzeo ulogu zastitnika bjeline njezine puti, on je odlucio kao i uvijek kad mu se zato pruzi prilika, a bas u krajnje nezgodnom trenutku obaviti je svojim cvrstim rukama oko struka sto je nekako nespretno docekano i u zaru trenutka otreslo suncane naocale s njezine glave dolje u masu slucajnih prolaznika koji su kao vojska neposlusnih iskricavih cvjetova skladno cinili savrsen nered u glavama onih koji u toj slici traze sklad i red. mogao se osjetiti tog suncanog dana miris vjetra sto njezno svaki dan skoro u isto vrijeme proljetnoj Aleksandriji umiva lice. zamor, buka, brzina, vruc dodir s tlom i sve zajedno je nekako dalo naslutiti da on mora popiti jos jednu tabletu za smirenje zbog svoje svakodnevne borbe s nedostatkom kontrole nad svojim umom koji uvijek tako zarko zeli ugoditi njoj. idealan trenutak za pokrenuti spoj mozdanih vijuga u jednosmjernu ulicu ljutnje. rekla mu je samo ove naocale ce danas nedostajati, a ti ces vjerojatno patiti vise nego moje nebeski plave oci. nasmijeseni nosac ih je vec cekao ocekivajuci znak odobrenja da im preuzme putne torbe koje su kao i uvijek bile u njezinu korist, a rastrcana djeca oko njih trazila su ono cemu niti najslobodniji um ne moze odoljeti, nekakav slatkis ili u krajnjem slucaju onaj najsitniji novac da bi se istoga docepali. zar cemo samo stajati ovdje pitao ju je, ona je odgovorila dozvoli mi jos jednom onaj svoj zagrljaj s ledja od malorpije i nemoj nista govoriti, ali necu to sada, napravi to ponovno kada se najmanje budem nadala. kako je on uvijek ostvario sve njezine zelje i bio besramno dosadan u ropstvu svoje zelje da je usreci morao se dobro fokusirati na trenutak njezine nepaznje dok slucajni prolaznici oko njih nenamjerno cine idealan medij za tocku smislenog dodira njezina tijela. zagrljaj sada jer vidio je priliku, na uho joj prosapta ovome se nisi nadala, rekla mu je da suti, ona zmiri i prepusta sve svoje njemu da budu jedno u idealnom neredu okoline. savrseno nesavrsenstvo, slika Aleksandrije nad njima, sami, vrte se svijetovi, a slucajni prolaznici se opet pretvaraju u cvjetove. prekid trenutka morali su zahvaliti nasmijesenom nosacu koji je u rukama drzao njezine naocale. raj joj je bio toliku blizu da je sada suncanim naocalama sakrila pogled zudnje.