balada botswana

kao klinac, tamo neke godine, prije jos kad je na svijetu glavna mreza bila ona paukova, a prljavo kazaliste imalo hit 'sladoled' koji upravo svira na valovima nekog tamo radija, ali u ovoj drugoj vise rekao bi techno izvedbi, sve se tada cinilo nekako jednostavnije i bolje, znam zlobnice i ini ostali ce reci 'komunjara' sto god to vise uopce znacilo kome ili nikome. sve u svemu bilo je to vrijeme jednostavnosti i ispravnosti barem u vecini glava i gornjih i donjih moglo bi se reci. znalo se tko s kime lijeze i zasto, a i dobro se znalo koji dio kamo ide i nije trebalo previse okretati da bi znali sto gdje staviti, a zamisli cak nigdje nije niti pisalo upozorenje na 3 svjetska jezika. ta pjesma sladoled i moja mladost su bili nevino naivni da su jedno drugome vjerovali pa skoro do jucer da se tu stvarno radi o sladoledu, a kad ono 'qita' i to doslovno. naime, Kasandra je kasnije to preradila u techno verziju i nikako joj na umu nije bio sladoled, zapravo je, ali onaj drugi s punjenjem. ni sam ne znam od kuda mi ta doza naivnosti da svaki puta uz zvuke te pjesme pomislim na sladoled od lesnjaka kojeg moji nepci tako silno vole. danas se ocito sve manje veselite sladoledu, a lesnjak se snasao da bi bio moderan pa je poprimio taj neki novi okus i sada je svima drazi jer ga zovu pistacijo.