Čovječe, kakav blog!

Jednog dana morat ću im pružiti odgovore. Zato ću danas istresti sva svoja saznanja ovdje, i tekst ću sačuvati.
Uz veliku šalicu kave, priuštit ću si meditaciju o razlozima naše obiteljske, a njegove osobne, tragedije.
Ono što je najvažnije, to je da je to dio naših života, ne i život sam. I dalje se držimo, s igračem manje, one "la famiglia e tutto", i naprotiv, mora nas dopasti i sreća. I uzet ćemo je, jer nam pripada.

Slijedi moje razmišljanje o svemu.

-------------------
Bit će potrebno, prvo, filtrirati sve ono što je trač, ili mogući trač.
Svekra nema skoro trideset godina, svekrve također godinama, a ispostavilo se da sam Itu poznavala kao jednu verziju koju mi je predočavao a meni sumnjiva bila nije. Sklisko je operirati sa stvarima o kojima ne znaš dovoljno, stoga neću uspjeti otkriti sve, i filigranski precizno ću odmjeravati što od toga ima pokrića, a što nema.
Pomoći će mi i činjenica da sam neke stvari otkrila u materijalnom obliku, od nalaza, nadalje.
--------------------

Moj je svekar potekao iz skromne obitelji. Visok i vižljast momak koji na fotografijama izgleda kao francuski glumac. Bio je osobito šarmantan i omiljen, i danas babe o njemu pričaju "o da, takav se jednom rađa".
Postao je doktor stomatologije.
U ovoj je kući bila jedna od njegovih ordinacija: radio je neprekidno.
Imao je, nedvojbeno, jednu prirodnu bistrinu- zadivljena sam čitala njegove dnevnike.
Bio je osobit čovjek, ambiciozan, vizionar.
Izgradio je ovu kuću od temelja.
Radio je neprestano, bio je čovjek od velikog rada i savjesti, i kao liječnik svejedno je smatrao da mu nije ispod časti: orati, kositi, drljati. Naprotiv, ponosio se činjenicom da je ovdje na selu.

Ali ovdje na selu, on je bio doktor stomatologije, socijalno inteligentan, vješt.
Kad je zaratilo- bio je i ravnatelj gospićke bolnice. Ormarić je pun njegovih spomenica, Danica Hrvatska, odlikovanja razna...
Uz to, lovačke medalje. Čega se primio, u tome je bio uspješan.

Moj je svekar bio prirodno nadareno biće, uz to vrlo odlučan u onom što naumi, lički čvrst, postojan i beskompromisan u tome da uspije, da ova kuća bude najveća, da se ne ide s didovine, bio je ponosni Ličanin, domoljub, liječnik-
pritom ponosan na svoje mjesto, svoje korijene- i bio je s lakoćom najveći.
Kažu "top pet Ličana u to vrijeme".

U sobi gdje peglam još uvijek miriši po zubarskim kemikalijama, još uvijek je tu priključak za vodu i brusilicu, i provela sam dosta noćnih sati smijući se uz njegova razmišljanja. Bio je cinik, inteligentan, strašno mi se sviđa njegov procesor i stil. Mislim da ne bi imao mnogošto, ako išta, protiv bilo kojeg mojeg postupka kako za Itina života, tako i za njegove smrti.
I vjerujem da bi navijao za nas - i da ne bi štedio sina od nekoliko "zdravorazumskih".
Kako bi mu započinjao pisma: "Ivice, tražim od tebe imperativom.....", uvijek ga upućujući na čast, muško ponašanje, rad i manje zajebancije... "knjigu u ruke, pamet u glavu!"

Moj je svekar, i po tome je bio drugačiji od svih ostalih u obitelji, imao jednu urođenu inteligenciju, bistrinu i nešto iznimno što ga je činilo - ne samo marljivim- nego i onim koji ima fokus, ustrajnost i jasno zadan cilj.
Svi su ga voljeli i poštovali- imao je u sebi i nešto od "seljačkog sina", pošteno, skromno. Vidi mu se i u osmjehu.
Užurban, mršav jer nije imao mira sjesti i jesti, živih očiju, bujne tamne kose i stidljivog smješka- moj svekar je i danas tiha patnja mnogim babama ovog mjesta koje mog sina ne znaju baš kao "Ivičinog malog" nego kao "Pjerovog unuka i imenjaka!"
(Svekar je bio Petar, ali nešto je u njegovoj pojavi bilo da ga je svekrva fantastično nazvala Pjer- a pošto je Petar već 30ineštogodišnji bratić, nama preostade Pjer i tako se zove moj dječak).
Čak je jednom, nevješto ali dobronamjerno, jedan uplakani djed otro suze krupnim rukama i rekao "Ej, ne daj se! Valjat će ti ovo dite, pazi mogo bi ti valjati, znaš ti tko je bio njegov did!"- oca upućeniji ne spominju, čujem uglavnom da je uvijek bio čudan i da ga nitko nije baš nešto poznavao- iako su ga površno znali svi. I bio je iznimno uglađen, znao je pozirati, onako činovnički nešto prosrati... Ali nije imao odnose s ljudima, prijatelje, ništa to...
Mislila sam, takav je tip.

Svekar je bio, izgleda, frajer.

Bio je kolerik, radišan, imao je i jednu sanjarsku i šarmersku notu, na svim tim fotkama i u ponekom ljubavnom pismu za njim ostalom vidi se da je imao i nešto lebdeće, eterično, poetsko.
Ali bio je zaista pravi muškarac, onaj koji stvara, koji pribavlja, koji radi, ratuje- sve što treba i sve što je dužnost.
Imao je, doduše, jednu strogost i visoka očekivanja i od ostalih članova obitelji, i tu se razočaravao.

-------------------------------------------

Pred kraj fakulteta upoznaje mladu studenticu kemije- i tu se rađa njihov prvi sin, znatno stariji od mog Ivice.
Svekrva je bila lijepa mlada lička gara, pritom joj je tepao Brka (kakva slučajnost) i on ju je dove' sebi, uz jasno obećanje da će kao dvoje intelektualaca postići sve, voljeti se, i odgajati dičicu.
Nježna su to ljubavna pisma, doduše kratka, i uvijek s tim što mu mora donijeti iz Zagreba od zubarskih sitnica (najčešće gutaperke :))

Svekrva je žena koja je također bila obrazovana, ali nije se osobito isticala u svojoj struci i velik je dio staža provela ili kao domaćica i majka, ili kao njegova asistentica. U nekom trenutku, prilično ranom, moj svekar ima takoreći javnu vezu sa svojom asistenticom.
To je dio u koji ne mogu ući jer nešto tu ima da kažeš "marš u pičku materinu prokletu mušku".
Ali ima još jedan detalj.

Moja je svekrva na svim tim fotografijama neobična, sjetna, s jednim čudnim pogledom u daljinu.
Takva je i na fotografijama od djevojaštva.
Kao cura u dvadesetima, brže-bolje je natukla kile i odrezala svoju prekrasnu gustu crnu kosu.
Na fotkama sa zabava, on se smije, ona sjebano gleda u daljinu.
Isto je izgledala i par godina nakon braka, i pred smrt.
Na nalazima koje sam našla, ne spominje se nikakav "galopirajući rak pluća" kako mi je Ita pričao.
Spominju se lezije na jetri, mogućnost trovanja...
I tu je nešto čudno.
Svakako, u braku su ostali jer to su ta vremena i to je Lika.
Štoviše, nakon sedam godina dobili su i Ivicu, i dizali su kuću.

Bili su obitelj s dvoje djece i sve je funkcioniralo kako treba:
dva dječaka, kuća u izgradnji, muž moćan, a žena kako treba.
Nebrojeno je goblena, heklanih čarapica koje iz sentimenta sad obučem svojoj bebi ne bih li svekrvu malo dozvala u naš život, vjerujem da su to bile fantastične kulinarske delicije, da je bila uzor-žena.
Uzor-žena, moćan suprug, dvoje djece i neki nesklad među njima dvoje.

Koji se tad, i u Lici, nije liječio razgovorom, razlazom ili tako nešto.
Moj je svekar bio nezadovoljan svojom suprugom, i ona njime. I svatko je to ispoljavao na svoj način, ali obitelj se održala.

Održala se na način da je Ita bio sin iz ugledne kuće, s bijelim BMW-om za osamnaesti rođendan, i svim pripadajućim oznakama. U Itu se vjerovalo, jer je stariji sin bio i ostao nekako podebilan- ružno je reći ali od djetinjstva je izgledao nekako... pa ajmo reći čudno; fakultet nije završio, oženio je neku pobožnu ne osobito obrazovanu ženicu, radi na auto-kućicama, izuzetno je zločest, ograničen, glup i ružan tip i to je moje iskustvo s njim koje ne mogu ublažiti ni uljepšati - koji je zapravo znao o Iti više i lešinario nadajući se da će mu bratova samačka smrt riješiti životne promašaje.
Naime, ja nisam znala da Ita ima povijest psihijatrijskih dijagnoza i tentamena suicida- brat je znao. Zato nijednom nije pogledao nećaka, a sa mnom je prekinuo kontakt saznavši da sam u drugom stanju.
Dotad je znao par puta doći, uglavnom posuditi neke kosilice, i tako umjetne, neosjećajne, bizarne, generičke razgovore između dva brata nikad čula nisam. Definitivno neki problemi s emocijama, sad gdje im tražiti razloge, vjerojatno u djetinjstvima ako ne i genetici; malo teže da u fatalnim ženama kao što sam- ah moš mislit'- ja.
(Pa ipak, krenula je ta priča. Svuda. Do ravnateljice škole u koju ide moj sin, nadalje... Probajte zamisliti kako je planulo da se Ita ubio zbog mene- a baš je sve savršeno bilo s njim, time i: njima. Pleme.)

Svakako, nešto u toj obitelji nije štimalo, kao što na neki već način ne štima ni u jednoj savršeno, ali ovdje je postojala još neka priča iza ugleda, slave i časti.
I ne bih ni u koga upirala prstom. Ono što stoji: djeca su odrastala u jednoj konfuziji po pitanju odnosa, muškaraca i žena, i s visokim očekivanjima koja, realno, nisu bili u stanju ispuniti po svojim prirodnim predispozicijama.
To ne znači da nisu mogli imati sretne živote.
Ali očevo ime nikad nisu mogli ni u snu doseći, osim dajući ga svojim nasljednicima (sinovljev bratić Petar je doktor znanosti).

I postojala je jedna mantra: otac je titan.
I postojala je jedna svijest: a ja nisam.
I postojala je jedna činjenica: stari Pjer je umro u 51-oj godini, do zadnjeg dana nasmijan, radišan i zajebant, do zadnjeg trenutka uspravan i šarmantan i prelijep, čak i na fotografiji par dana prije smrti, božićnoj, mršav i ispijen- ali jebeno francuski glumac.
Ode stari Pjer. I Ita tu konačno smije priznati: "nisam sposoban završiti Pravni fakultet kako mi je otac namijenio".
Brat se oženio i imao dvojicu sinova, idu evo i sad tu u Crkvu, zli su do pakla, ali misle da su ispravni jer stave anđele u prozore... I milina Božja.

Ali Ivica ostade s Majkom. Imao je 21 godinu kad je umro stari Pjer, majka je imala 51 kao i muž joj, vršnjaci su.
I Majka se zarekne: učinit će sve što može da bar onda Ita bude kao Pjer.
I školovala ga je... ha čuj, negdje do trideset šeste, na kraju je završio Promet uz pomoć dragog Boga valjda.

Međutim, zna se čiji je Ita. Čekalo ga je mjesto- pročelnika općine.

----------------------------------------------

Meni je priča djelovala jasna: čovjek je bio okupiran karijerom, plemenit i staromodan pa mu zato kurve (ispostavit će se: bio je ovisnik o kurvama s oglasnika a jednu je nakon majčine smrti na pet mjeseci i oženio) nisu opcija;
radije je čekao da dođe prava,
pretekle ga malo godine jer bila mu je važna karijera
(ispostavilo se da to nije bila nikakva njegova zasluga i identitet nego je eto tako to moralo, dug Općine ratnim zaslugama i imenu njegova oca)...

Pokaza on meni svoje zelenilo, kuću, i ja povjerujem da me voli; da je moje samo prihvatiti da je to Lika, da on nije u cvijetu mladosti i eventualno kaj ima klempave uši malo, što je meni bilo simpatično.
Ništa mi tu nije bilo čudno ni sumnjivo, ne po onom što sam ja tad znala, a te neke frikovske stvari pojma imala nisam (recimo, da kad mu uguglaš ime bivše supruge vidiš jednu bolesnu raskvašenu prikazu na Xanaxima koja leži u zatvoru zbog teške prostitucije i razbojništva u bosanskoj mahali).

Neke stvari sam saznala od njihova obiteljskog prijatelja psihijatra dr. Labure- nisam imala obraza maltretirati ga, kao teškog srčanog bolesnika, nekakvim susretima. Ali par ključnih stvari mi je ispričao. Da je taj čovjek imao zapravo jednu vezu, u mladosti, koja je potrajala tri godine. I poslije toga ništa osim tako nekih kurvi, a da će mi uživo reći "još nešto o njegovoj seksualnosti". Nisam se usudila, ali prema pretragama na mobitelu jasno mi je da je imao i gay sklonosti.

NIKAD, ni u tisuću života, ja to posumnjala ne bih: čovjek je bio prototip muškarčine, noga 47, 190 cm, najdublji glas svijeta, obožavao je aute, vlakove, oružja, svjetiljke... Bio je i u vojsci u Virovitici, u biti imao je puno toga vojničkog u karakteru.
Među ostalime, savršenu disciplinu da usprkos kaosu u glavi porješava što treba, gotovo mehanički odradi sve na poslu, okućnici, drva, pizde materine... A da poslije toga voli popiti, saznala sam kad sam već bila trudna.
I to je krio, i nakon nekog vremena je postalo jasno: čovjek ima problem.
(Poslije smrti još jasnije: liječen je od depresije, anksioznosti, produljenog žalovanja nakon majčine smrti, alkohola....)

Bitno je naglasiti: svekrvine i svekrove potkošulje i gaće (ne govorim o : ručnom satu, goblenu, diplomi, fotografiji)- bacila sam i spalila ja, skupa s Itinim stvarima. On ih je pobožno čuvao, ne izmijenivši nijedan detalj u kući u odnosu na roditeljske postavke. Dok je bila živa mama, nije uopće bio u vezi.
I zadnjeg dana života, spavao je u njemu prekratkoj, iznošenoj, trošnoj i čudnoj prastaroj pidžami: očevoj.

---------------------------------------------
Nemam detalja o tome kakav je bio suživot s majkom.
Po nekim elementima, rekla bih čak i bizaran.
Ta se žena rastala od života na dan kad je umro njen muž.
Znam da je bila hoarderica, definitivno, bila je skupljačica svega živog, od kartona za jaja u stotinama, do nekih čudnih stvari koje pronalazim po kući.
Vjerujem da mu je povlađivala. Ne znam tko je tu kome trebao više: on njoj, ili ona njemu.

Svakako, kad je umrla, prestao je biti pročelnik (ali opet ga je čekalo mjesto: U HEP-u. Nisam znala, doduše, da na šalteru- jer svaki dan mi je pričao što radi kao "glavni inženjer", do detalja.
Poanta je u tome da smo mi o svemu pričali do detalja.
Ali da je on nudio neku izmaštanu verziju sebe, i da sam većinu saznala kad je umro.
To našu priču čini bizarnom.

Sva seoska zla generirana od strane njegovog brata, ovo mjesto čine teško prihvatljivim za ostanak.
Pa uostalom, i njegov čin: vješanje, koje je zauvijek ovu kuću koju je stari Pjer gradio učinio sablasnom a zapravo je posve bajkovita.

Postoji li neka alkemija po kojoj bih ovdje mogla ostati, kao ponosna "lička princeza Lička gara" s dva princa, i kao hrabra ratnica prejebati sve prepreke?
Tko zna, da mi se prišulja duh starog dobrog svekra i pokaže mi način?
Ja ga, u ovoj kombinaciji, sama s dva dječaka, ne uspijevam naći.
Prihvatila bih varijantu nekog čuda ili Božje providnosti.

Zasad se sve čini kao tužna priča, u kojoj mi je žao i svekrvinih goblena, i mirisa zubarske ordinacije, i Ivičinih košulja s osobito širokim ramenima koje sam voljela...
Ali čini mi se da je to sve jedna prošlost, u kojoj smo se zatekli da li sudbinom ili slučajem, ali ne vidim nam ovdje budućnosti.

A voljela bih. Bila bih kadra. Međutim, zaista ne vidim kako.
Oprostite mi, svekre. Čini mi se da vama, ipak, daleko najviše dugujem objašnjenje- i djeci.
Bila bih kadra čuvati ovo vaše, ali zapravo nije li najviše vaš ovaj unuk s vašim imenom i prezimenom?
Ovo više nije vaše mjesto, i ova je kuća odavno izgubila smisao.
Da mi je sjesti s vama koju minutu, makar i u snu, i kad biste mi rekli kuda krenuti pa da se može- ja bih.
Ali činjenica je: sama sam, s dvojicom dječaka.

I vrijeme je, svekre... A ne bih vam željela obezvrijediti trud. I neka ostane kuća malom. Tko zna, možda se on vrati.
Tko zna, možda Lika opet bude ona u kojoj ima ljudi, smijeha, perspektive.
Ne vidim način da ostanemo, i to je sve što vam imam javiti.
A jest mi žao, i svjesna sam da napuštamo kuću koja je stvorena za bolje od onog što joj je dopalo.
Kao i svima nama u ovoj priči.