balada botswana

kako smo vec neko vrijeme prestali ici k greguricima na druzenje jer je njezina mama u to zadnje vrijeme dosta psihicki lose, a i stari joj je zbog toga lose volje poceli smo se sve vise druziti s pribanicima koji su nam bili onak tu negdje, da budem iskrena niti su smrdili ni mirisali, ali su bili ok ljudi. luka je radio u onoj firmi za nekakve popravke medicinske opreme, a petra je bila medicinska sestra gore na rebru i uvijek nam je svima u drustvu sredjivala vezano za doktore ako je kaj nedaj boze trebalo. imali su krasnu djecu mladji leon je uvijek bio pristojan i lijepo pozdravljao na ulici i fakat taj mali je bio i dobar dzak i jos k tome je trenirao dzudo i to 3 put na tjedan i uvijek sam se nekak potajno nadala da budu on i moja lana upisali isti faks, ali je ova moja ipak morala nastaviti filozofirati.

njihova starija kcer dora je isto bila dobra u skoli, a sad koliko znam i zavrsava magisterij na medicini u Becu i ona bi bila pravi odabir za mog tomeka koji eto se nije bas snasao na faksu, ali zato je bas dobar u tom sportu i stalno ide na treninge i teretanu, jos se trazi rekla bi jer sad zadnje kaj znam da je i zadovoljan s tim kaj trenira klince na mladosti i kako stvari stoje to bi tako moglo biti i na dulje pa mozda i stisne tih nekoliko ispita na kineziologiji pa napokon bude i s titulom nasao neki posao u struci za stalno.

moj muz je uvijek sve to skupa dozivljavao na neki svoj glazbeni nacin, s obzirom da je volio svirati i tu i tamo nesto pisati samo je uvijek znao reci uspjesi i neuspjesi su ti kao glazba, a to znaci nekad je veselo, nekad tuznije i to je bilo to od njega. u principu moglo bi se i tako nekako to objasniti, ali daj ako je glazba malo tuznija ti malo ubrzaj da brze prodje ili da bude veselije, a ne samo pustiti da ide pa kud koji mili moji. moj damir je kod pribanica isto kao i uvijek prije kod gregurica nosio svoju gitaru kako on kaze 'za svaki slucaj' pa tako je bilo i taj put, ali naravno da je bilo nekako drugacije jer eto trebalo se sada nekako ustimati i osjetiti tko sto voli i koji uopce repertuar odabrati. damir je znao cak biti malo i naporan jer se njemu sviralo i pjevalo, a gle ljudima se nije uvijek dalo pa su nekako vise radi njega prihvatili taj oblik zabave, on bi izvlacio pjesme iz pete samo da svima dirne zicu i da im bar malo srce zatitra. gregurici su vec bili navikli jer su bili kod nas sto puta pa je jurica vec uz damira malo naucio tamburati po gitari i cak si je kupio gitaru koja mu doma skuplja prasinu, ali nema veze bar je pokazao volju. znam kad su isli kupovati taj njegov prvi instrument u zivotu, moj damir je bio tako uzbudjen da samo sto si nije kravatu metnuo.

ma glupost, a jadranka i ja smo odmah znale da dugorocno od toga ne bude nista i bile smo upravu. svaki puta kad smo dosli k njima to su toliko nastimavali da bi im valjda vec i sam hendrix rekao dobro decki sto radite.