Chi ama, crede!

Nemate dovoljno sadržajan život pa vam vrijeđanje okoline dođe kao hobi?
Naročito su ružni niski udarci u pomanjkanju argumenata.

ne...nismo
ali akcija uzrokuje reakciju

Znam Djuro. I ovo moje je reakcija.

Ovo traje danima

Ajde udri po dvije, tri osobe i udaraj nemilosrdno 0-24

Samo neka se neka od te 2-3 osobe usudi napisati post o bilo čemu, ajmo je pljuvati danima

oprost..nije mi namjera udarat po nitkome tko to ne zasluži

misliš na mene '
reci...kaj sam kriv...

Većina nas u afektu može pogriješiti, ali ako je rečeno iz afekta, ispričaj se, kreni dalje, ne nastavljaj vrijeđati jer onda nije afekt nego odgoj i kultura ponašanja

Ma ne Djuro, ne mislim na tebe.
Ti samo tu i tamo povičeš kao što sam i ja sada

razumijem

Znam. Većina razumije.

A Gospeti dašta san nego sritan, i kad susidu krepa tovar još sritnji e

Nisi takav, znam da nisi.
Bar pokušaš bez vrijeđanja reći svoje mišljenje.

Onda ti mene mala neznaš e, ja san ti jutinpapar i paprika, otrovni otrov pantagane krepaju odmene e a javli javlji umeni kopaju koda imaju najveci rovokopac na svitu e

Moja djeca koja su 30+ bi se sramila da čitaju ovo što pišemo.
Drugačiji odgoj, drugačija kultura.

ahahah da je bar više takvih kao ti

hahahha

Nu nje da san pristojan sad bi se stidljivo zarumenija ali srica moja da san nepristojan pa se necu zacrvenit e

Aha, vidim crvenkaste obraščiće, vidim ahahah :)))

tko govori neka mu rijeci budu vrednije od sutnje

:))

pozdrav, tnx

i after, nekak mi se čini da je ovo borba sa vjetrenjačama, pa sam si sada nekak ko don(na) - Hihot..;) :D

Bok, Semplice:)

Meni se čini da su neki ljudi ovdje pod stare dane regredirali.

Na nivo djece koje svađaju oko igračaka u dječjem vrtiću;-)

A neki koji nisu stari, izgleda mi da nisu nikad ni odrasli niti sazreli.

A kamoli se izgradili kao ličnosti.

Sve u svemu utisak je sličan ovom:)

Počupao si me za pletenice, saću ti baš reći da imaš ružnog pišu;-)

Donna, ne brini, tu smo i samo hrabro dalje.

Ili ovako:)

Potrgala si mi omiljeni autić, e baš si najružnija curica u ovom vrtiću;-)

Bok, Lana :)
ahahah dobre usporedbe si dala :)))

Semplice:)

A što mogu kad mi je smiješno:)

Drago mi je da sam i tebe nasmijala:)

I to je odnos koji postoji svugdje oko nas.
Samo nije potrebno koristiti ružne nazive za ljude s kojima se dopisujemo jer iza svakog nicka je osoba.
Zato poštujem svaki nick ovdje, odnosno osobu koja stoji iza njega.
Nekoga više, nekoga manje, ali neću ići namjerom da nekoga povrijedim i cijenim svaku raspravu oprečnih mišljenja temeljenu argumentima.

A jesi, baš si me nasmijala :)))
Ti to tako lijepo opišeš :))

Da ne govorim o raznim napadima taštine:)

U stilu: Eeeeej, Eeeej, ovamo svi po redu, da vidite da imam najljepše cipelice u ovom vrtiću;-)

Ajmooo, ima li netko ljepše?;-)

Čovjek bi se i tome još mogao i nasmijati:)

Taštinu su uostalom ismijavali mnogi pisci, filozofi, mislioci:)

Ali čini mi se da je tu jedan dublji poremećaj u strukturi osobnosti.

Ljudi koji nisu tokom života dobili dovoljno potvrda vlastite vrijednosti.

Bilo od djetinjstva, u porodici, školi, karijeri, braku ili među prijateljima.

Pa onda svoje komplekse manje vrijednosti kompenziraju napuhivanjem u virtuali.

Patetično i sažaljenja vrijedno:(

Slažem se.
Nemam potrebu ovdje dokazivati se bilo čime.
Ono što jesam, znati će oni koji zasluže znati i koji me upoznaju ili su me upoznali.
Još manju potrebu imam dokazivati ono što imam. To mi je pak pretužno činiti :(

Semplice, slažem se.

Ima jedna izreka:

Svaki čovjek koji mora reći: Ja sam kralj!

Taj čovjek nije kralj.

Kralj mora svoju kraljevskost znati pokazati.

Čovjek nešto takvo nosi u sebi.

I zrači time.

Ili ne zrači.

A što se imovine tiče, ona zahtijeva odgovornost.

Zahtijeva ulaganje, održavanje, rad i trud.

Tko je toga svjestan neće upasti u samohvalu.

I još nešto.

Nije ništa loše iskreno se pohvaliti nekim svojim postignućem.

Ali samouvjeren čovjek to ne čini non-stop.

Nego sa mjerom i onda kad je to prikladno.

Vrlo lako je prepoznati razliku između zdrave samouvjerenosti i bolesne taštine.

Već i u verbalnom izričaju, a kamoli u nastupu prema drugima.

Za kralja svi znaju koji je. On se nikad sam ne najavljuje.

Veseli me kad se nekome nešto lijepo dogodi pa se time pohvali pa i kad netko dobije buket cvijeća na poklon, pogleda neku predstavu ili ode na koncert, na sladoled…
Koliko god me to veseli, toliko ne volim razmetanje “ja imam, ja jesam, ja sam ovo, ja sam najbolje…”
Rado ću to sama primjetiti kod skromnih ljudi i bez iznimke pohvaliti.

Često se pitam čemu rasipati epitete o samom sebi?
Hvalite me usta moja :)
Bravo, čestitam!

Semplice, postoji odgovor koji sam ranije naznačila.

Neki ljudi nisu dobili dovoljno pažnje i pohvala još u djetinjstvu.

Točnije, nisu dobili dovoljno ljubavi.

Možda ih roditelji nisu hvalili onda kad je to bilo potrebno.

Možda su roditelji bili hladni i distancirani.

Možda su bili prekritični ili perfekcionisti.

Pa su djetetu postavljali nemoguće visoke standarde.

Ili su smatrali da kad dijete nešto dobro napravi da to ne treba hvaliti.

Jer se, eto, podrazumijeva.

Ali kad dijete nešto ne bi napravilo dobro onda bi kritizirali.

Takvo dijete uvijek ostaje gladno i žedno pohvala i pažnje.

I nije važno da li netko ima 6 ili 60 godina.

To dijete i dalje živi i u odrasloj osobi.

I onda, čak i kad čovjek odraste, tom djetetu u njemu pohvala nikad nije dovoljno.

I takvo dijete često odraste u osobu koja nema jasan sistem vrijednosti.

Koja nema jasan osjećaj samopoštovanja.

Kojoj nisu jasne vlastite granice.

Koja je u pogledu nabrojanog konfuzna.

To su jako duboko u podsvijesti zakopani uzorci.

Nekom treba cijeli život da to uopće kod sebe prepozna.

A kamoli da tek počne raditi na sebi.

I takva osoba je naporna svojoj okolini.

Ali najnapornija je sama sebi.

A u virtuali, sve ovo se može stupnjevati na neku n-tu potenciju.

Zbog toga što virtuala daje privid anonimnosti.

U kojoj možemo o sebi pričati bilo koju priču koju smo zamislili.

A koliko ta priča odgovara istini, to je drugi par rukava.

Ali nije nitko toliko glup da to ne bi mogao razlikovati što je istinito a što je fejk.

Prije ili kasnije.

Zato, razmetanje i samohvala mogu biti znak dubljih problema na nivou osobnosti.

Ali takve problemi se ne rješavaju u virtuali.

Nego u reali, gdje su i nastali.

A to znači uz pomoć psihologa, psihijatra, duhovnog učitelja, life coacha, kakogod.

Zato, nije nitko dužan trpjeti nečije frustracije.

Niti u reali, niti u virtuali.

Svatko je najprije odgovoran sam za sebe i svoje probleme.

Ali da ne ispadnem preozbiljna, evo jedna mala šala:)

U stilu onih koje su bile razmijenjene na mom zadnjem postu;)

- Što radi plavuša na krovu sa sendvičem?

- Čeka Zvijezdu Majonezu!

:)

Uuuu, Lana!
Dojma sam da je komentar pisao iskusan znalac psihologijske struke.

Mnogi od nas mogu neke segmente napisanog prihvatiti kao svoje iskustvo, bar komadiće od nabrojanog.
Blago nama koji smo ih prepoznali i radili na ponajprije prihvaćanju, a potom i rješavanju problema.
Nimalo ne zavidim onima koji misle da nemaju problem sami sa sobom, a okolina to primijeti.

U virtualno svijetu ne podnosim nekulturu verbalnog silovanja i najčešće ignoriram takve osobe koje nisu vrijedne pažnje.
Vjerujem da se tako nametljivo ponašaju upravo kako bi privukli pažnju na sebe jer drugo nemaju.
To drugo je ljubav, nježnost, zagrljaj, razgovor, osmijeh, sigurnost, osjećaj pripadnosti, prijateljstvo, samopoštovanje, neovisnost...

ahahah lijepo si ovaj osvrt začinila vicem :))
nisam plavuša pa volim viceve o plavušama :))

Zašto plavuša baca tablete u vodu?
Jer na njima piše Pliva.

Semplice, a, je, malo sam zadavila sa psihološkom analizom;-)

Ali srela sam ja u životu puno većih "psihologa" od mene.

Sve i svakog znaju psihološki izanilazirati i isecirati.

Pa onda tome dati etiketu i potrpati u određenu ladicu.

Samo sebe ne uspijevaju sagledati na ispravan način.

Samorefleksija im je nepoznat pojam.

Ali, što ćemo, kaže se da je kovačeva kobila uvijek najslabije potkovana:)

Slažem se sa ovim što si rekla.

Kada čovjek nema bogatstvo untarnjeg sadržaja, pokušati će privući pažnju sa onim što ima.

Možda sa ambalažom.

A kad ni ambalaža nije Bog zna što, onda na neki drugi jeftini način.

I slažem se da nije potrebno hraniti nečiju bolesnu glad za pažnjom.

Mada, poznajem dosta ljude koji su lijepi i iznutra i izvana.

Ali takvi nemaju potrebu nametljivi.

Rekla bih nešto i o utisku koji ostavljamo na druge.

Prvi utisak je uvijek važan, u bilo kojoj situaciji.

I ponekad neka osoba iznenada zabljesne, duhom, pameti, ljepotom, karizmom.

Ali loše je kad se taj dojam ispuca prebrzo, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju.

A onda se onaj prvi pozitivni utisak ugasi i ostaje dojam praznine.

Promišljena osoba postupa drugačije.

Postepeno otkriva sve svoje slojeve.

I bira trenutak kad će otkriti pojedine fasete svoje osobnosti.

Na taj način ostaje uvijek pomalo nedorečena.

A samim time i zanimljiva.

Kaže se da su ljudi poput glavice luka.

Čim više ljuštiš, više slojeva otkrivaš.

Samo što je količina slojeva koje ljudi imaju različita.

Neki zasvijetle poput meteora a onda se ugase u sivom prosjeku.

Neki su kao staro vino, što ih dulje upoznaješ, to ti izgledaju kvalitetniji.

Ali evo i opet malo šale:)

Otkad sam napisala svoj zadnji post o smijehu, dobivam zabavne priloge na pvt.

Pa evo jednog vica koji mi je poslao jedan Iskričar:)


Ušao slijepac u ženski bar (greškom) i naruči on sebi piće. Nakon kraćeg vremena vikne slijepac konobarici:
- Hoćeš li da čuješ vic o plavušama?
Iste sekunde čitav bar je utihnuo i žena pored slijepca reče:
- Prije nego što ispričaš vic, moram ti reći pet razloga zašto ne bi trebalo da ga ispričaš.
- Pa ti razmisli:

1. Konobarica je plavuša.
2. Ja sam plavuša od 90 kg sa crnim pojasom.
3. Ova do mene je plavuša koja trenira hrvanje.
4. Ta iza tebe je plavuša policajka.
5. Izbacivač je plavuša.

- Priča li vam se jos vic o plavušama? - ljutito ga upita ona.

A slijepac će na to:

- Ma jok, pa da moram pet puta objašnjavati!

A mislim da nije važno što nas dvije nismo plavuše.

Ni da sam plavuša ne bi me takvi vicevi smetali.

Mislim da ni plavuše ne bi trebali smetati ovi vicevi.

Kao što ni vicevi o Crnogorcima, Bosancima ili Dalmatincima ili Zagorcima ne smetaju ljude iz tih krajeva.

A u vezi odnosa prema sebi i drugima, možda jedna izreka koja mi se čini zanimljiva.


IT IS SIMPLE:

TREAT YOURSELF WELL, WHILE NOT HARMING OTHERS.

TREAT OTHERS WELL, WHILE NOT HARMING YOURSELF.

Nakon ovoga što si napisala mogu samo napisati Amen jer bi svaka riječ bila suvišna.

Možda se netko ovdje čitajući komentare prepozna i poradi na sebi.