Čovječe, kakav blog!

Da si pročitao, shvatio bi tekst, ali ti bez čitanja prosipaš filozofiju.
Zaljubljena nisam bila... pa, od smrti svog muža.
O suicidu ne razmišljam niti sam ikad, već pišem sasvim drugačiji tekst- nakon razgovora s prijateljem odavde.
Uopće je nejasno na što se referiraš, osim na frustraciju što mi kao zločesti, usrani dok ne dođe asistent i pobriše, i fizički izuzetno ružan čovjek nisi u fokusu.
Daj relax.

Život treba biti moguć, podnošljiv- to je prvo prije "sretan".
Previše je ne samo suicida, nego i depresije, osjećaja sjebanosti, beznađa.
Smatram da dio toga (ne ulazeći ni u struku, ni u anatomije mozga, ni biokemiju) ide iz osjećaja bespomoćnosti, a on je ponekad samonametnut, ili usvojen toliko čvrsto da uništava.

Nema puno razloga da se životom bude nezadovoljan.

Materijalno, izuzev onog da moraš platiti režije i hranu, je velika izmišljotina potrošačkog društva.
Bit ćeš sretan KAD kupiš auto.
KAD kupiš bolji auto.
KAD budeš imala tijelo bez strija.
KAD budeš imala tijelo bez strija, silikonske implantate i ljuskice na zubima.
KAD odete na Maldive.
KAD odete na Maldive i na Maldivima imate nešto svoje.

To su sranja.
U bilokakvoj drndalici možete naći toliko nestvarno lijepo mjesto u ovim našim hrvatskim vukojebinama, da ćeš (kao ja ovih dana) govoriti "je li ovo raj, je li ovo stvarno?"... Ne, ja tu Liku... Jebem je, volim je i ne znam što da radim.
Ma i ta savršena tijela, nabrijani auti... U dobronamjernost, dobrodušni osmjeh i razumijevanje osobe kao sustava a ne samo mesišta, stane puno tjelesnih mana, i puno ljepote, sreće i ljudskosti je u tome da nismo milijarder i nadnaravna prepička, nego dvoje ljudi,
može i bez kavijara,
idemo vidjeti kaj ima tamo pored one šumice,
i meni se sviđaš s tim sjebanim nosom, ti si moj Pinokio,
ja sam tvoj čvarak na ketogenoj, keto-čvarak,
i jel se tebi sad jede Bubi? Ja ne smijem jer sam na ketu, daj evo tebi pa ću ja liz... Odgrizem pola i nemoj nikom reć.

NIKAD neću zaboraviti jednom svom bivšem kako mi je izliječio u jednom komentaru dok smo bili goli, svaku ideju da se trebam popraviti silikonima.
Imam izrazitu asimetriju grudi, kao Amazonke koje su desnu rezale zbog luka i strijele.
Bila sam nesigurna zbog toga, ali on me popravio za cijeli život (hvala ti, V.!)
"Baš super, ima na tebi raznih sisa, tko voli veću, tko voli manju sve imaš... Pa to su sise za tebe, drugačije, blesave, fora su, daj jebali te silikoni..."
Nikad ih više ne bih promijenila, ne bih ih dala da MENI plate ugradnju silikona, jer ja uvijek pamtim što mi je rekao taj dobri zajebant, koji je to shvatio na sasvim fora način (i mene shvaćao pritom...)
I ja stvarno mislim da mi pašu, da su dizajnirane za mene i ne bez razloga meni dane. Moje nakarad-sisice, unikat, Frank Lloyd Wright dizajn!
Tad sam bacila jastučić za desnu i nikad više u životu nisam obukla grudnjak koji išta popravlja.
Ne morate me popravljati, hvala lijepo, moje su TAKVE.
XD

Materijalno je, u mjeri u kojoj se to nameće iz dana u dan, laž.
Nepotrebna neuroza, prevara i na kraju ništa od toga ne ide s tobom.
Možda su vam moje tajce od 2 eura s Temua šaka u oko, a možda su i filozofija
(pazi: ja sad u životu IMAM za Versace. Ali ne dam. Za 1 Versace kupim cjeloživotnu zalihu tajca+ hranim mačke ove par mjeseci. I ja bih tebi trebala polizati onu stvar zato što si ti Donatella Versace, i imati čast da te nosim? Pa tebi je čast da te nosi BM- ali ja ti nisam pokretna reklama tvog brenda. Znači, što je obleka jeftinija to je ja više forsiram, i uvijek računam s tim: ako si visoka i zgodna sve ti stoji; ako si debela guzara niskog ležišta ili pak TRAFOSTANICA ko ja trenutno- uzalud ti trud svirači za drugog su dunje žute).

------------------------------------------
Mora li tvoj život biti to što je sad?
Ili si se uljuljkao/la u to?
Je li to nužno tvoj: grad, posao, ljubavnik/ca, .......

Dok razmišljaš o samoubojstvu ili ti se gadi život... Znaj da postoji opcija u kojoj sve to odjebavaš i živiš na Velebitu.
U kojoj tvoj život postaje potpuno drugačiji ako ga dijeliš s drugačijom osobom- u vidu razgovora, energije, zajedničkog.
Znaš li koliko gradova ima na ovoj planeti, a ti si se usredotočio/la na neki koji te unesrećuje?

Što ako se samo... bojiš?
I ako gubiš vrijeme, koje tako brzo prolazi, na strahove?
Što ako ponavljaš mantre koje nisu baš tako vrijedne?
Opterećuješ se mišljenjima ljudi koji za tri godine neće biti važni?

Što ako ti kažem da se loše osjećaš jer se ne usudiš razmišljati izvan tora na koji pristaješ?
Nikad nećeš biti normalan, ako u svemu tome nema malo drskosti i ludila.
Bit ćeš sjeban, depresivan i život će ti proći u bijegu od njega samog.

Život je igra- igraj se!
Promijeni ... sve što ti padne na pamet. Presloži. Probaj.
Najgore su te izmišljene granice, kojima se sputamo i omeđimo, a onda potiho venemo u nesreći zbog toga što smo ograničeni. A te granice - uopće ne postoje!!?!!?!??!?!?!

Snaga uma. I fleksibilnost uma.
I igra.
Za 100 godina ništa od ovog neće biti važno, neće nas ni biti.
Dodaj zrnce ludila u sve ovo, fill the night with light!

popratite naše vaterpoliste na Sardinija kupu sad.
Cure, nama će svakako biti slavljenički tko god dobio - najbolja tijela vodenih gladijatora u toliko uskim gaćicama da te živo zabole PAJA za rezu. Vaterpolistima se ne može odoljeti.
Btw, imamo sjajan vaterpolo.

Ja sam glumeći s bratom i njegovim frendovima beka, jer im je uvijek falio bek a moj brat je sidraš, toliko sjebala nos da je dvaput operiran a i dalje smrskan.

Tako da evo ništa vam neće biti ako popratite kup.
Barakude iznad svih, da bar neki hoće iznad mene u horizontali ali eto. To su fantastična tijela, stara škola vaterpola ne priznaje ispod 185, plovna tijela, savršeni trapezi, nema takvih nego u vaterpolu. Ponekad skužim tko je zabio, ponekad se izgubim u poganim mislima ali da sam golman vaterpolistu bih pustila da mi zabije gol. Ne valjda odjeven.

Uđite u osnove vaterpola Link

Moram se nadovezati na ovaj blog o elitizmu. Ili kako već precizirati ideju: elita bloga, elita generalno... a argument je obiteljski grb.

Iskreno, tazbina ili obitelj, ja doista ne znam koje bi moje zasluge bile u obiteljskom grbu i po čemu me to čini elitom.
Teoretski, moj pradjed je mogao biti ruski knez a ja totalni klošar na kristal methu- i di je tu moj doprinos grbu?

Što se tiče tazbine, da, imaju obiteljski grb.
Moj kum (general zg korpusa) i prezimenjak, proučavao je dugo naše prezime i poučio nas o talijanskoj pokrajini s čuvenim trgovcima purpurom. Jebiga, ni s purpurom nemam ništa, ni s čuvenim oblinama talijanskih glumica stare garde...
Moje je da pojedem pizzu, što mogu i nindža kornjače. Mogu i otići u Gardaland.

Tako da... iskreno, ne kužim. (Jasno, moj je feler da ne kužim nešto tako jasno kao što je: noblesse oblige... again) :)

Plemenitost je ono što pokažeš u svom životu, i bit će sasvim dovoljno noble. Početak je, kažu, skromnost.
Moj pokojni svekar ima pun ormar pun kojekakvih zasluga, medalja, doktorsku titulu... Kažu da je bio prvi kad je trebalo pomoć' kome kosit', i da bi govorio "ma nemoj me zvat doktore, kaži Pjer".

mojim djedom komandirom milicije (bila sam mu daleko najdraže unuče zbog toga, a i zbog toga što sam velika i rumena a ostali su mu bili blijedi jer ne jedu... samo ja sarmu u šačicu i pjevam- djed me obožavao i govorio da ću biti prava cura... i jedina sam se, deda, vratila u ovu čudnu Liku... svi mi se oni smiju! :))
i s njim Link
Možda ih ima još, ali ovi su mi najdraži. :) Svekar Pjer je 23.05., mi smo 25.03.
Malom sam objasnila: dobio si udarac kojeg ne smije dobiti nitko a kamoli dijete od 12 nepunih godina. Znam da si ljut ko pas, zato si bahat i ja te kužim. Ali to što te odalamilo, moralo je prouzročiti bijes. Sad moraš naučiti usmjeriti to u jedan udarac prema svim preprekama i postat ćeš jak, jači nego oni koji to nisu naučili. Život je nekad sranje, nekad je prelijep. Ti svakako moraš naučiti udarati, i zapamti: za ustati imaš samo dok ti broje do deset, inače gubiš meč. Rekao je da bi volio trenkati boks (inače, s 12 godina je trenutno: 176 cm/ 74 kg), ramena da je problem naći majicu.
Kad je bio mali, živjeli smo na polukatu u najtrošnijem najodvratnijem podstanarskom stanu gdje su božićne lampice svijetlile 365 dana u godini kolika je to čamotinja bila, i nema što nisam oblijepila dječjim stickerima (njega kad pitaš, kaže da je stan bio super... ne zna za žohare i pičke materine). Na polukatu: naš stan, i stan Željka Mavrovića.
Iskreno, ne bih htjela da boksa. Ali htjela bih da nauči udarati, i kad primi udarac da zna da se broji do deset.
Prošao je s pet, nazajebavala sam se sa zadaćama koliko nisam ni kad sam ja u školu išla.
Ide nabolje, jedino je ljut, na sve. Ali nije to ona ljutnja- ljut sam jer sam bahati mali peder. Ljut je jer je prerano shvatio da život zna biti kurva. Najljepši dečko na svijetu, ne što je moj. Ogromna kratko podšišana glava, kao tigar sibirski boktejeba :)
Vidim ga kako hoda ulicom i na kilometar ga prepoznam po hodu- "kao da nosi odlikovanja".
Njega mi je najviše žao, zbog toga ponekad kažem "pička ti materina" tamo gdje treba pomoliti se.
Ali prijeći ćemo i to, nekako.
Jedva čekam biti stara i odseliti u kamp-prikolicu negdje u šumu, živjeti kao gorštakinja.
Ali sad je ispred nas još puno mečeva. I dobit ćemo. I jebem mater, boga i oca svakom tko nam stane na put, ma i krivim pogledom. To su moji šampioni i nek ih netko samo krivo pogleda pa će vidjeti što je aperkat.
I ja sam teškaš, pička vam materina, pa i kad nosim minicu. I užasna sam kad sam izazvana njima: ja njih dvojicu imam majku vam krvavu jebem, samo probajte pomisliti da ih možete kako hoćete jer ćaće nema u kući.

Samo pogled krivi, ginete u prvoj rundi. U trideset sekundi.
I nemam milosti, smijem im se u facu dok me preklinju da povučem tužbe, da imaju posao za mene, crkavam od smijeha kao sadist i s neviđenim zadovoljstvom koji me inače ne karakterizira kad je ljudska muka u pitanju, pratim njihove padove.
To mi je misija, usrati se u život šačici jadnika koji su odlučili iskoristiti situaciju i preko Tome osvećivati se što izvjesni Milan Bašić, pokojnikov brat, nije naslijedio poveliku imovinu.
Želim vašu krv, može metaforički. Kao barbarin.

Tomi Link

Neki će dobiti zlatne krune herojstva i moći, kako su tražili. Nisam princeza, ja sam khal. Link

Danas više ne vjerujem u bajke, niti da ljubav ikog spašava.
Da jest- pazi sad ovo: psihologinja koja može svašta ali voziti ne može; i ing.prometa kojemu je Bog dao sve ali i depresiju i par takvih stvari.
Ona samohrana mama već pomalo umorna od života bez muškog ramena.
On sam u kući punoj prošlosti, prašine i samoće.
"Samo da imam obitelj"- pomisliše oboje.
Kulise? Ma ako postoji Raj, ne može biti kao ovo mjesto.
Kuća? Ja sam s pet godina mami rekla "kad budem velika imat ću kuću s drvenim stepenicama", još priča.
Ne makla se s mjesta ako lažem, kad sam prvi put ulazila svirao je s Narodnog radija "Ključ života"
(Taj radio je malo čudan... Imam o njemu još priča koje ne kužim. Smijali smo mu se Ita i ja, a jedino čudno poslije njegove smrti što bi se eventualno, u nekom ludilu ili boli ili duhovnosti ili mašti, interpretiralo nekakvom porukom, ima veze s tim malim crnim radio-uređajem).
Ne baš mladi, bebu napravimo kao da smo maturanti a ne dinosauri - iz prve, na Koreničkoj Kapeli, ma u autu evo da budemo iskreni jer smo se previše napalili jedno na drugo. I beba ispadne živa, zdrava, ista tata, još i (ma znaš, Ličanin) muško.

Ali objesi se Ita, dok sam predahnula sat vremena prije nego što ćemo, mislila sam, pedijatru pa svi na kavicu u gospićki Pub. Cmokne me, pristane pričuvati sina "lipotana ćaćinog" i probudi me Hitna. I bi što bi, pričala sam dovoljno.

Da je život bajka, i da ljubav pobjeđuje, ja danas ne bih imala kad pisati ovo. Sa svojim mužem bih istraživala Liku, spopadao bi me s prangijom od 22 cm a ja bih govorila "ššš, navečer" i zajebavali bismo se našim ličkima, pomalo oporima, ali mi si ih ne zamjeramo. Ja bih bila sretna žena, ne bih se skupljala, u predasima između krvavih muških poslova i materinstva pri čemu je mlađem u amanet ostalo ćaćin lik, a starijem (nebiološkom) klice depresije kao da mu je rod rođeni, slijedom trauma... On ga je našao.
Nemajući s kim, u selu nedoraslom temi suicida i s olovno teškom zamjerkom brata mu što je rođen mali za kojeg mi ni u snu nije bilo da će biti NASLJEDNIK s dva mjeseca (brat je znao više)... Nego za ekranom, loveći svoje misli u red, kao da žustrim pokretima češljam zamršenu kosu.
I maštajući ne da budem lijepa, nego da se nabildam ako može po mogućnosti kao Švarci, maštajući da budem i muško i žensko, jer što uostalom i jesam kad sve zbrojiš i oduzmeš?
----------------------------------------------------

Nekidan sam otišla na Mjesto.
To je mjesto u šumi iznad jezera Kaluđerovac, kad se skrene od Crkve sv. Nikole naprijed ubrdo.
Tamo sam jednom zalutala i preznojila se nad strmim liticama, nisam talentiran vozač. Ceste uske šumske (ma sve to je... čista bajka, kao da me Bog pitao "reci lutko što bi na svijetu?"), auto širok. I bojala sam se.
Ali uspjela sam. I to je još bilo vrijeme kad nisam mogla vjerovati da se sve to tako dogodilo.
Pisala sam nekad, to je ono kad sam izašla iz auta diviti se ružičasto-breskvastim oblacima nad crnogoričnim stablima moje Like, i kad mi se učinilo da je sav taj raj prevara za pakao.
Pa sam plakala, jer nigdje nikoga, samo napušteno selo...
I olakšala sam si dušu, tako sama, dok se nisam ispovraćala po tenisicama i svemu.

Nekidan sam se izazvala da ponovo odem na to mjesto.
Nazvala sam ga Mjesto, izabrala sam da je to moja crkva.
Puno sam lakše vozila i nije više bilo opasno.
I opet sam bila sama i smjela sam divljati i biti Indijanac.
Smjela sam da mi bude sve što mi je- jer ne gledaju me djeca.
I zamislila sam da me Bog s tog mjesta čuje.

Pa sam viknula:
"Daj mi da se riješi sve!!!!!!!!" - odjekivalo je : sve- e- e- e- e-..........
I nisam ja to molila. Ja sam to očajnički viknula.
Jer da mi je još samo malo nevolje ovakve, još samo da malo potraje ovakav strah, izmijenila bih se naloše.
I ja znam da mora bolje.
Ali znam i da nije lako, ma što govorila, ako sam išla na Mjesto kriknuti Bogu da pokaže put i pokrči staze koje moj muž ne samo da nije, već ih je, slučajno i ne krivnjom, nakrcao kamenjem i trnjem.

--------------------------------------------------------------------

Ne bih rekla da tražim muškarca koji bi me spasio.
Ne znam biti princeza u nevolji, nemam takvu kosu, tijelo, lik ni glas.
Imam jako široka ramena za princezu, a kukove uske. Čak mi se ponekad čini da sam namjerno stvorena takva konjasta, da bih mogla vući kao konj?
I tako su me odgojili, da i na rođendanu ne pojedem previše kolača nego kažem "ne, hvala".
I imaš te žene kojima je totem srna, a nekima je možda vučica. Legenda kaže da takva umije odgojiti dva dječaka, kažu Rimljani da je bila neka takva.

Ali više od toga, ne bih mogla.
Jer znam svoj limit, i zato danas ne bih muškarca u problemima bilo koje vrste, uključujući nedoraslost životu, sebi samom, čak i neki problem za koji nije kriv... Ne bih teret, ne jer sam papak, nego jer mi više na ramena ne stane.
Ne kažem ni da bih pohitala nekome da mu svoje terete stavljam na ramena pa odjurim uz "tralala" sretna i perolaka.
Ali ne bih, ne bih mogla biti s tipom koji mi nudi neke svoje teške problematike.
Ne što sam gadljiva, plaha ili šugava.

Nego jer točno znam... Kad sam išla u teretanu.
Radila sam sa težinama koje su prilične za ženu- jer željela sam napumpati dupe.
Ali ja sam smatrala da mogu više- zašto- zato jer Što Sam, Tko Sam, aaaa Lika je to i sl.
Završila sam 9 dana prikovana za krevet, i to na način da su mi doktorica i sestra morale dolaziti davati injekcije doma jer nisam mogla ni milimetra pomaknuti se od ozljede.

Deseti dan je sve bilo kao da ništa nije bilo- ali lagano sam odjebala od glumljenja baje s utezima i uzimanja težina koje su za muškarčinu od 120 kg. (Štoviše, učinila sam tu i jednu grešku: potpuno sam odustala od teretane taman kad sam opet krenula! I danas mi je žao i zbog toga!)

- Naglašavam da bi mi bilo žao zatvoriti se od svake mogućnosti da se ljubav dogodi.
Ali naglašavam i to da radim s maksimalnom težinom koju mogu podnijeti na svojim ramenima i da bi to trebao biti muškarac s puno muda i apsolutno dobronamjeran.

I da ne bih, pa razumio to netko ili ne, muškarca koji mi može u život donijeti još problema:
bio to alkohol, nezajažljiv kurčić, agresija ili nešto stoto.
Ako je pošteno u svemu tome: ni ne puštam zlatnu pletenicu preko balkona ne bi li se popeo princ koji će me spasiti.
Štoviše, kosu sam obojala tamno i skupila sam je u čvrsti rep: vrijeme je košnje.

Link

Link - Zvali su me nevolja, jer sam bila najbolja. Ne tvrdim- pjesma je poklon od čitatelja :)*
Zbog generalno narušenih odnosa na ovom sajtu, svih podjebavanja od kojih je tek dio zakačio mene, zbog ovog defilea ljudi koji su osim nicka zauzeli i karikaturu od nasilja i iživljavanja, pri čemu ima i ozbiljne patologije,
a zbog neumijeća da ostarim i rapidno razvijem potrebu za zubnom protetikom i čarapama protiv vena pa zadovoljim razne bloške "dive",
te zbog nemara spram toga da si u život tovarim ispravljanja krivih Drina, rekuperiram poremećene ličnosti,
ostvarujem životne fantazije likova koji žele biti u fokusu nekog tko ih ne jebe promil,
da boksam s nižom kategorijom pa zbog aperkata neprilagođenog umno i karakterno perolakom, ispadnem okrutna (a čekaj, tko te slagao da si teškaš kao ja? ili si mislio da cure nemaju mišiće? :))
itd.,

opcija komentara na mom blogu je trajno zaključana.
Time se lišavam ponekog zbilja ugodnog kontakta ovdje (fly, ete itd.), ljudi kojima je savršeno jasna dobrovoljnost čitanja/nečitanja, i jedina odluka koja pripada zdravom psihičkom aparatu: ne paše ti, ti produži; paše ti, bujrum.
Sve druge frustracije ostavljam ovom pomalo sick mjestu; ocvalim umornim bivšim ljepojkama kojima nad izgubljenim čarima života više ne pomaže nijedan Cukeraj, čije strasti i žgaravice ne ugasi soda bikarbona,
kojima jednostavno netko mora biti kriv
a nije nitko: vrijeme prolazi.

Godine lavova,
vina i makova
prošle su lagano,
k'o carski poručnik,
mlad i uobražen,
sa svojom draganom.
- Rijetki umiju sa zrelim godinama kao sa zrelim voćem- njima moje poštovanje i naklon.

Sav žal za minulim vremenom, propuštenim prilikama ili loše iskorištenim godinama- ne kažem da će i mene mimoići. Ali kronološki, još nije vrijeme pada sila... I nije mi namjera siliti se, već sjati kako mi je dano.
Ne mogu otkloniti ničije invaliditete, ničije tuge, ne mogu dame pomladiti, niti tipove uvjeriti da na vikend-spa jebačine (koje odbijam) pozovu gospođu od 67 nego mene od 37. Da mogu- ja bih to sve redom napravila.
Ne mogu.
I prema tome, nisam dužna odgovarati ni za čije muke proizašle iz jednostavnih zakona realnosti (koje i mene zakače, možda gadnije nego što djeluje, jer umijem ja pjesmom i gegom ponekad uinat a ne iz radosti!)

Tekstove ću pisati ovdje dok ne prihvatim savjet da to radim za pare. Zasad mi savršeno paše da me čitaju- osim onih ovdje zainteresiranih- svi moji koji imaju link. U interakciji iz tog proizašloj (ili pak- iz interakcije proizađe i tekst, kakav ću danas napisati kad ulovim vremena, a nakon razgovora s prijateljem), puno je smislenog, (među)ljudski vrijednog i, bez obzira na mojih 37 (koje nisu 73, na pažnju mnogih i na iritaciju mnogijih) - nimalo banalnih.
Meni, još uvijek u jednoj životnoj poziciji koja je specifična i koju ću uvijek pamtiti kao "dane visokog napona"- dragocjenih.

Komentiranje je, dakle, zaključano ovdje.
Pišem zato što je iz ovog mog, nastalo nešto što se može nazvati malim kružokom.
I ne, ne bih ga nazvala "elitnim"... :) Ali doista je lijep osjećaj, i žao mi je da vam promiče.
Kako rekoh, te žgaravice ne ugasi soda bikarbona, te gorčine ne ublaži torta iz Cukeraja.
Ali s tim frustrama mogu samo ako moram (ako posao nađem npr. u Zavodu za javno zdravstvo).

U privatno vrijeme, ne. Privatno vrijeme je za uživanje, i sretna sam što ćemo tako i činiti, u našim dugim pismima, razgovorima, whatsapp komentarima... "Rijetki nađu rijetke"

Sebe treba poštovati, među ostalim i onom starom "odjebi je pola zdravlja".
U mom životu nema mjesta za negativne ljude.
Njihove frustracije ostavljam njima, a na svojima radim- pa i pišući.
Ponešto intuitivno, ponešto logoterapijski.
Uvijek naprijed, na svojim dugim snažnim nogama, o kojima smijete misliti što god želite a ja ću ih uvijek pokazati ako tako poželim.

Sve šabanizme, osobne neostvarenosti, frustracije, seksualne neiživljenosti, impotencije, prepotencije, elitizme, krive Drine, Dunave i Vuke- ostavljam svakom svoje, bez namjere da se angažiram.
Onima kojima paše moja pisana riječ, moje promišljanje i neka već meditacija nad temom- imaju si čime skratiti poneku kavicu kad im ne paše društvo, ili ubrzati čekanje tramvaja...
I uvijek će mi biti drago čuti reakciju, komentar, drugačije mišljenje (kao i dosad- i to je naš krug lijepih misli, prorađivanja života i dijeljenja impresija... blagodarim.)

Kad sam se prvi put razvela, naletjela sam u parku s klincem na Mateinu mamu.
Matea je moja draga frendica, a njena mama je s Pelješca, inače inženjerka elektrotehnike ali domaćica.
"Nemoj! I Isus se diza tri puta".
Matein tata je na kvartu poznat kao tip koji... pa da ne idem u detalje, malo šara, malo spopada.
A ona se diže kao Isus, pegla i kuha i to dvoje djece je podignuto u cjelovitoj obitelji.
Kako joj je, zna ona, ali hoda parkom gdjekad i s mužem- i sigurno je da se ne mora zajebavati ni sa kakvim kosilicama, kredit nije njena briga, njeno je samo ustajati kao Isus.

----------------------------------------------
Isus mi je cool lik, i to kažem iskreno, neovisno o tome što jutro nisam provela na misi i što religiozna nisam.
Pa ipak, pitam se, je li ovaj savjet baš na mjestu.

Bi li to Mateina mama rekla i da mi je tip, recimo, zatvorio arkade.
Ili da me ošamario.
Ili da smo se jednostavno prestali voljeti i ne podnosimo se vidjeti, padne nam mrak na oči čim se vidimo.
Koja je točno mjera ustajanja kao Isus?
Kad ni Isus ne bi ustajao?
I ima li nešto u tim religijskim pričama što uopće ne teži istini nego manipulaciji masa (neskrivenom) usporedbom s ovcama (i pastirima, kojima je vjerovati i davati...)

Ovime ne želim obezvrijediti ničija razmišljanja.
Isus je stvarno odličan tip, problem imam s interpretacijama koje nekako ipak navode vodu na mlin kolektivne hipnoze i isključivanja freethinkerskog nagona, što je grijeh prema životu ako mene pitate.

---------------------------------------------------
Vlastiti tata me pokušao uvjeriti da je moj život baš fantastičan ovakav.
"Imaš djecu... Što bi mnoge žene dale da mogu rodit, pa još ovake, aaa kao dva zmaja, dva sokola... Je to tužno i znam ja što si ti htjela, ali kad razmisliš... Imaš sve, a nitko te ne zajebava. Ima tih muškaraca svakakvih... Prokleti su ti muškarci dok su mladi, pa varaju, pa se kurvaju, pa se iživljavaju...
Nije ti to sve baš tako lipo kako bi ti htjela.
Meni nekad bude krivo kad mislim o tome što si htjela.
Ali nekad si pomislim- eto, sve ima, ima i dva sina, (nabraja onda materijalno i diplomu), i tako te gledam i mislim si: ma dobro je to. Puno bolje nego mnogima koje glume da im je dobro a vra' zna kako im je"

Zna moj tata da ja tu ne brijem na "eto da ne priča selo da nisam udana", da bih se razvela u svakoj kombinaciji u kojoj ipak djeluje da nam je zajedno lošije nego što bi nam bilo samima, a kamoli ne: nego što bi nam bilo u paklu.

I tata će me prvi od sviju obodriti da potrošim lovu na sebe, "žena mora imati firmato sunčane naočale a ne pivske flaše nosit na očima", pitat će me zašto stalno tenisice "pa jebagabog nema veze što si visoka, malu peticu barem", reći će mi "ja popit ću pivo jebe mi se živo" kad mu se čini da sam nešto potištena.
I najsretniji će biti kad sam nasmijana, s tim naočalama od "pet 'iljada kun'" što mi je kupio (ne jedne) i zaključit će da mi Opel Insignia "stoji svjetski" ma koliko je ja izgrebala ili slupala nesposobna baratati tako velikim "muškim" autom.

Posao- polagano, neće uteć. Naći će se.

Traume dječje i svoje- polagano, vrime će to ispravit. Nisam kriva, kaže, to kao da je meteor udario u kuću, tko je mogao pretpostaviti, pa dva dana prije njemu je i mojoj materi pričao "eto zeta imate, još snašu" i da je znao reći da sam mu prava žena, da se ponosi mnome (uglavnom je temelj ponosa bio da sam visoka i psihologinja, to dvoje mu se valjda sviđalo, šta ja znam).

--------------------------------------------------
I nekako idem prema tome da pronađem istinu u tome što mi tata govori.
Jer nezahvalnost prema životu ne volim.

Moj je stariji sin od bake i djeda dobio jedne Pumice i dva para Reebokica- ne želi ih nositi jer to nije taj neki Nike neka točno serija. Prvi put u životu sam mu rekla "sram te bilo" i očitala mu slovo o nezahvalnosti i o tome u kakvim cipelama hodaju neka djeca pa se ne bahate. Rekla sam mu "ma je li, vidi grofa!" i istinski me raspizdio svojim bahaćenjem i drskošću kako "to nose samo seljačine". Dobio je bukvicu, morao me odslušati. Tenisice i dalje ne nosi, ali ja mu te koje želi kupiti neću, pa nek nosi stare.

I bilo bi vrlo loše da mu govorim nešto, čega se sama ne držim.
Da budem nezahvalna što sam dobila- sve ovo što jesam- a jer sam ja eto htjela "sve, muža uključujući".

---------------------------------------------------------
Nešto je loše u razvodima, vrlo loše. I nemojmo banalizirati sve ono loše što se događa- posebno ako su tu djeca.
Ali mislim da tragedija nije u RAZVODU;
nego u razlozima zašto do njih dolazi.
Mislim da živimo u vremenima koja ne podržavaju ne samo brak, nego ni čovjeka kao takvog.
U kojima je karakter prestao biti valuta, a minus i plus uvijek daju minus; minus i minus su plus samo u matematici.
Trebala bi biti dva plusa.

Dvoje koji su dovoljno "riješeni" da to potraje, opstaje i može.
Za to je potrebno dosta mozga i karaktera. (Ili dvije amebe koje će biti zajednički u nekoj svojoj nesvjesti, tolerirati si sve, ne tražiti ništa a nuditi još manje, i slične kombinacije moždane i duhovne usmrćenosti).
Ne tvrdim da navedeno jesam imala u pregolemoj količini- no za dvoje svakako nedovoljno (ako i za sebe dovoljno?)
I da bih se uvijek razvela u svakoj priči u kojoj uočavam da je meni vući ili trpjeti.

Znam da se Isus dizao ispod svog križa.
Križ može biti i život, i udes, i bolest, i rat.
Ali ako je križ to što moj muškarac nema tri čiste u glavi- ja bih taj križ ostavila i dalje bih hodala sama (ionako noseći, već neki, križ- svima nam je dan, bili s nekim ili bili sami).

Ne bih ustajala tri puta.
Ne bih nijednom- ako je križ što je moj muškarac pizda neke vrste.

Link
Možda postoji mjesto (koje nije mjesto), i vrijeme (koje nije vrijeme), u kojem su te od svega što je boljelo oslobodili, i u kojem postojiš slobodan i svoj.
Nema tebe tamo pod mramorom onim jebenim, provjerila sam previše puta.
Nisi tamo, i glupostima se opterećujem pohađajući spomenik iluzije da tebe nema i da "počivaš u miru"- ma dao ti je On neki nemir, ali lijepi, divlji... Samo da ne počivaš u nekom tihom miru, to bi bila kazna za tebe. :)))
Imam pjesmu za tebe, lički vuče, konačno sam našla pravu pjesmu za tebe.
Link

Krstili smo bebu. Dala sam mu krsno ime Ivan.
Oprosti mi što moram dalje, nisam ti ja od tuga i kukanja, više sam od prkosa i te Like naše vučje.

(boli me patka tko prati).

Ajmo sada skinuti maske i maglovite halucinacije.
Znam da si htio nešto sa mnom, i jasno je da si želio moju pažnju.
I nemoj misliti da mi je promaknulo išta lijepo od tebe i tvojeg (što ti kažeš: "ja i ti znamo").
I razmišljala sam ja, i prevrtjela sam čitav kratki film tvog i mog iskustva.
Mogao si i ne naglašavati da je baš u GACKOJ ulici nešto... I tako nešto... Primjećujem i podjebavanja, i da si me u ovom periodu informirao o raznim, izvini malo nisam više ni upratila... Kristina, Varaždinka, knjižničarka- ma ajde uzmimo da je sve to istina, da ih je i više.
Ali ne, K, nemam protiv. Ne dira me na način na koji možda, onako muški, priželjkuješ.
I voljela bih da je istina, ma o kojoj da se radi od njih.

Znaš, postoji jedna stvar koju sam naučila dosad, i naučila sam baš pošteno.
Da treba paziti kome vjeruješ.
Volim se praviti važna time da umijem nadmudriti; da sam visoka i lako se nabildam; da sam Ličanka i da sam magistra te znanosti po kojoj bi trebalo moći skužiti ljude i njihove namjere.
Ali istina je da sam ja, pa i sad kad starim, jedno blesavo glupo štene koje vjeruje - jer zašto pobogu ne bi bilo tako - da su ljudi dobri i da ljubav pobjeđuje.
I oba puta sam to vjerovala, a vidiš, samohrana sam mama dvoje djece (ne da se žalim! predivni su mi, i volim ih za popizditi! :)))
- i shvatila sam: moraš naučiti, jer ljudi i lažu i kriju, taj dio s povjerenjem: s tim da ga moramo zaslužiti, i da naše moraju zaslužiti.

Sviđalo mi se puno toga- ipak će ostati na tome da neću da postanemo fetiš za stare šišmiše i zlurade babe koje mi zavide što me nekakvi ishlapljeli "mladići" zovu na mjesta gdje bi one a penzija im ne dopušta.
Je, K.
Ali slušala sam što govoriš.

Znaš, dala sam "all in", ne tako davno. Baš sve što sam imala. I završilo je jako loše. Detalje sam ovdje zadnjih mjeseci previše puta filtrirala i povraćala iz sebe da preživim sve to cijela... Da bih sad opet ponavljala osjećaj: beba 2mj, stariji sin bos trči i više "što se dogodilo", crne uši i ona hladnoća u mrtvačnici (ponekad kad odmrzavam meso nešto me u mozgu prebaci, asocira, pa moram produžiti u kupaonu umiti se i popravim malo ruž, skrenem fokus, bude dobro... ali dok odmrzavam meso, pazi moment... bio je jako hladan i to me uznemirilo, ljutila sam se što ga nisu pokrili dekom... znaš, trebalo je luđakinji shvatiti da je on zbilja mrtav), tresak grumena zemlje o sanduk, cijela muka, golgota i neznanje kud poslije.... Hajde da ne.

I ne bih mogla s tim da opet budem izdana.
Mirisalo je na izdaju.
I što piješ.
I što te zove neka i viče "K vrati se" a ti Božić provodiš sa mnom (mislila sam... prijateljski, i solo si).
I u očaju njenog glasa, prepoznala sam mogućnost budućih nesreća.
A u priči da piješ, prošlu nesreću.
Nisam te ugrizla, ali pobjegla jesam od tebe.
Mučile su me dvije stvari- ne to što radiš u skladištu i nemaš stan.
Mučilo me: što piješ, i mučio me njen izbezumljeni očajnički "gdje si?! zašto?! vrati se!"
A ti mirno sjediš sa mnom, i kitiš meni bor, i uvaljuješ mi spiku.
K, o tom se radi. Isključivo o tome. Malo li je? :)

I zaključila sam: ako ti priđem i mašem repom i povjerujem ti... Ti ćeš me udariti novinama po njuški.
I jesi, K. Nisko.
Bila sam u pravu što sam te se bojala.

Link :)*

moraš tom Španjolcu povremeno nešto skuhati. O tome se radi.
Moraš ga zavarati da ti to stvarno znaš. Naruči ketering, stavi u lonac i onda lagano samo nek baci ključ i pusti miris po stanu.
Ide poučni video za tebe- ovo je recept, inače ćete stalno prekidati, miriti se i meni živce kidati.
Kekse kupovne nađi, na tepsiju i samo da se tepsija zgrije pusti dvije minute na 200
Već si mi dovoljno živaca pokidala da bih ovo na pragu četrdesete podnosila. Nema više razgovora o njemu, samo konkretno sad ideš.
Uči i ne kukaj: Link

Pošaljite mi vašu čagu na Sneki rep. S najboljim ću snimiti zajednički plesLink
Uljepšajte mi večer, šaljite mi na mob a posebno čekam Zadranina koji kritizira koreografiju da se vidi da sam imala 3 iz TZK :)))* Je je, bio strog profač :) Da vas vidim! :)*
Komentari otvoreni Elitnim ćudorednim jedinicama:

...osoba koja me danas triput oslovila "debela prasica" (ovaj ...kako da to opišemo a ne udaramo nisko...ovaj posebnijeg izgleda, evo jbg ne znam na što skrenuti pažnju a da ne bude politički nekorektno...) Link;

....debela prasica: rodila dvoje, na porodiljnom, 180cm/77-78 kg. ček da bude fer ubacit ću klip Link :)))))) pjesma je top, ja ću uskoro biti u top formi, lagano.

Ovaj blog je prepun fascinacija i frustracija raznih, i uvijek je važno upratiti:
1. tko počinje, a tko uzvraća
2. tko, uopće kao takav, govori nešto.

-----------
Slobodno se izjasnite. Ovo je jedan od primjera, i nadam se da će osim Zadranina još netko đuskati - pjesma je "Sneki rep" :)))))
PS- hvala na svemu što ste mi napisali nakon mog ponoćnog videa. Da, smatram da je ovo mjesto pozitivno onoliko koliko ga učiniš; ali da su svi nasilni pokušaji prisvojnosti produkt nerazumijevanja da ovo nije nikakva zajednica. Mi nismo apostoli. Svatko piše svoj blog- ne moraš ga čitati, možeš, ako osoba suptilno daje do znanja da nisi zanimljiv onda to tako shvatiš i nađeš si druge sugovornike... A s niskim udarcima se postupa kao IRL: netko će okrenuti drugi obraz, netko će ti zveknuti aperkat. Ja sam uvijek voljela boksaše, teškaše. Ličim li im malo? Vladimir Kličko i ja, ročkas 25.3.! :) (Ali debelom prascu više liči netko drugi... Tko, eto kao prstom u govno, baš inzistira pričati o estetici, damn nigga just shut up).
Uživajte u usporedbi i slobodno komentirajte.

- nose kratke suknje. Ima ih i koje u tome fantastično izgledaju. Ima ih i koje nose samo body i najlonke- i takve nastupaju u Areni. Ima ih u raznim stilovima, odjećama, danas je 2024. i kriterij je samo: da nema celulita, sala i da odlično izgleda. Još uvijek ne mogu nositi što hoću, ali vrlo rado hoću biti lijepa, zgodna žena- i vjerujem da će mi sinovi biti sretniji nego da s masnom jetrom, masnim bubrezima i 120 kg sjebana sa uležanom kosom prdim uz tortilje i sprajt.

- imaju hobije. Nekome je to fitness, nekom joga, neka čita, neka piše blog... Moj je trenutno, situacijski određen Likom, ovaj blog. No kad se otvori više mogućnosti, rado ću krenuti u teretanu, piti kave sa svojim curama, sigurno je da ću si kupiti još koju knjigu, pogledati film...

- seksaju se. Odat ću vam tajnu, ali nemojte da vas šokira. Ako ste drugo, treće, peto, osmo dijete u obitelji- vaša mama se SEKSALA dok ste vi bili mali! Buuuu!

- smiju se, vesele, psuju, puše, pogledaju tekmu i to iz krivih motiva (jbg vaterpolisti su zgodni!)- boga im materina, kao da su muško! Ali ovo je 2024., i mame nisu više patnice koje otiru suze za daskom za luk pa govore "od luka je", mama te može i u materinu poslati - pogotovo ako je ugrožavaš, a o djeci da ne pričamo šta je kadra da ih zaštiti

- zarađuju- radom, rentom, ugovorom o djelu, kako god... I neće te prositi da joj daš krova nad glavom i štogod brašna i ulja da ima što dati djeci ako ostane udovica ili se razvede. Elem, imaju kriterije, preferencije, mogućnost da žele biti solo...

- imaju identitet. Sasvim je legitimno da ne želiš imati kosu kao Beyonce, nego britko pero kao Željko Malnar. I ne moraš pitati ni muža ni brata ni ćaću smiješ li što reći.

Ja ću pjevat, igrat i galamit- pa da vidim ko će mi zabranit.
A jedno sam sigurna: moji sinovi će imati od koga naučiti kako biti frajer, iako nemaju oca.
I imat će priliku upoznati žensko biće kao nedrugotno, i nikad da im napamet ne padne ijednu prekoriti s "žensko si!"; "majka si" (osim ako se doista ne radi o nekakvim budaletinama- ali ako se samo o povrijeđenom egu odbijenog muškarca radi... onda je bolje da se podsjetimo što sve majka, po Ustavu i Zakonu, smije biti.)

Jer ovo je 2024. godina, i jer je odzvonilo s majkama koje bijelo platno tkaju, dok ih kakav Matan ćuška da budu rumenije i jače, a one hodaju dva metra iza i paze da ga ne bi najidile.
"Ne plačem, sine, rezala sam luk".

Odjebite, mudžahedini; i ženetine koje bolje nisu znale pa bi voljele da je svima jadno kao njima.
Može se, stigne se, biti.
I djeca vole roditelje koji jesu.
Majke-patnice koje djecu nose kao vlastiti križ i pokoru, subklinički depresivne što su se rodile a kamoli što su rodile... Nisu ništa nego teret dušama.
Doduše, s takvima je divno lako svakom "Matanu" bez muda, i koji ne može ništa reći nego zacvili "ali... ali... ti si žena! majka!", računajući s time da se tako lavicu tjera u kut!

Link -đuskaj!

Link
Link -Bagrem