grofica01

 




postoji li granica koja je limit svega sto je u nama, oko nas, limit koji nam zaustavlja pogled preko previsokog zida, a nudi samo hodanje uz rub ili povratak natrag?postoji li crta na kojoj ce svaki covjek reci kako dalje ne moze i s pogledom prema dolje zakoraciti u ponor?ako i postoje takve granice, otkud nam onda snaga da ih svakodnevno potiskujemo za milimetar dalje od nas i sirimo si prostor?otkud nam snaga da hodamo po rubu i u trenutku u kojem bi se trebalo osjetiti ulazak u nistavilo i kraj, ponovo podignemo pogled prema gore i osjetimo kako sa osmijehom cinimo jos jedan korak?sto je to, sto nam daje snagu za dalje, sto nam puni baterijice i tjera nas dalje, istom brzinom?iz dana u dan osjecam kako uspijevam zivjeti sa stvarima koje sam prije smatrala nemogucima, kako me ne diraju tudji postupci zbog kojih bi, ne tako davno, plakala i padala u samosazaljevanje...depresija?nema sanse... :)dva najjaca motiva, koja me vode su ljubav i inat :)jedino sto mogu je staviti osmijeh na lice, bas onaj po kojemu me znaju, okrenuti glavu prema ponoru i sjenama u njemu, isplaziti im jezik i krenuti dalje...zao mi je samo onih kojima, na svojem putu, ne mogu pomoci, osim reci im kako je lakse prijeci dio puta...njihov je put drugaciji od mojega...